PUTOPIS
Argentina - Čile
Brazil - Urugvaj
Brazil, restoran na putu za Florianopolis

Brazil - Curitiba

Ujutro primjećujemo da smo noćas zaboravili bar malo smanjiti klimu (jer je bilo tako ugodno staviti klimu na maksimum nakon pakleno vrućeg dana), pa osjećamo da nas pomalo boli grlo. Doručkujemo i plaćamo hotel. U dogovoreno vrijeme stiže i naš taksista. Odmah nam daje formulare za brazilsku graničnu kontrolu. Argentinu i Brazil spaja veliki most, a samu granicu prelazimo rekordno brzo. Uz cestu do Foza nebrojeni jumbo-plakati reklamiraju šoping u Paragvaju. Ništa ne upućuje na to da se radi o jednoj od najsiromašnijih država Južne Amerike, po reklamama bi čovjek mislio da se radi o kakvom južnoameričkom Monte Carlu. Na moje traženje, taksista staje u jednoj trgovini gdje po dobrom tečaju kupujemo brazilske reale. Potom stižemo na autobusni kolodvor. Idem do šaltera kupiti karte za Curitibu. Curitiba se nalazi na putu do brazilske obale, gdje se nadamo naći kakvu pješčanu plažu. Kupnja karata ne prolazi bez problema, ovdje ni od engleskog ni od španjolskog nema puno koristi. Kako ćemo vidjeti tijekom cijelog boravka u Brazilu, začuđujuće često ljudi ne razumiju ništa osim portugalskog (a taj jezik pak *mi* ne razumijemo). Cijene karata izazivaju pravi mali šok: dvostruko skuplje od argentinskih! Zamišljali smo Brazil kao jeftinu zemlju, no ispada upravo suprotno. S kartama u ruci idemo u samoposlužni restoran smješten unutar autobusnog kolodvora. Cijeli je restoran obložen keramičkim pločicama, nešto sasvim drugačije od restorana na koje smo navikli u Argentini. Odabir hrane je nemoguća misija: sva je hrana pohana, pa se ne vidi o čemu se radi. Nekako sam skužio da je "frango" piletina, pa to uzimamo. Pored nas sjedaju dvije starije Brazilke s ogromnim torbama svaštarija koje su pokupovali u šopingu u Paragvaju. Za sat vremena stiže naš autobus. Peroni su pokriveni video kamerama - ovdje se očito krade. Novo iznenađenje na ulazu u autobus: kondukter nas ne pušta unutra bez da mu pokažemo putovnice. Ne zadovoljava se ni kopijom putovnica koju nosimo sa sobom, i koje smo dosad koristili apsolutno svugdje po Argentini i Čileu (osim graničnih prijelaza, naravno). A putovnicu držim skrivenu u pojasu s lovom i karticama. I tako ja lijepo nasred kolodvora vadim svu lovu iz pojasa da bi majmunu dokazao da sam stvarno ja taj čije ime stoji na karti! I to još nije sve - sjedalo koje sam dobio i na kojem bi trebao provesti 10-ak sati vožnje je potpuno rastureno. Konduktera to baš ne dira puno, pa sjedam na drugo mjesto.

Autobus kreće, izlazimo iz grada i vozimo se beskonačnom cestom preko gustom tropskom šumom obraslih brežuljaka. U jednom se mjestu ukrcava tip koji ima sjedalo koje sam ja zauzeo. Na sreću, dok se ja uzaludno svađam s kondukterom, Željka uvjerava tipa da sjedne na ovo rastureno mjesto. Prolazimo Cascavel, a vrijeme se polako kvari - sakupljaju se oblaci i povremeno sipi kiša. Već je pao mrak, kad autobus staje na nekakvoj policijskoj kontrolnoj točki. Policija vadi dio prtljage iz autobusa, a njeni vlasnici odlaze u policijsku zgradu, kako sam čuo, platiti carinu za robu kupljenu u Paragvaju. Sad, zašto ih carine ovdje a ne na granici, ostaje misterija. Čudim se koliko je zahladilo. Još smo jutros kretali za Foz po tropskoj vrućini, a eto nas sad ovdje, na hladnoći i kiši. Sat vremena čekanja koristim da od jedne Brazilke pokušam na njenom lošem engleskom izvući kakav podatak gdje u Brazilu ići na plažu. Cura predlaže Salvador (de Bahia). Ma super, pa to je samo 3000 km sjeverno od nas...

Oko 20h stajemo kod jednog restorana. Na ulazu u restoran svatko dobije prazan formular s kojim ide do svojevrsnog dugačkog "šanka", na kojem se izdaje klopa. Kod izdavanja klope na formularu se označava što je izdano. Na koncu se kod izlaska iz restorana na kasi predaje formular i plaća račun. Naravno da nam je trebalo desetak minuta da skužimo kako sve to funkcionira. Nakon večere idem na WC, no prema natpisima ne mogu skužiti koji je muški a koji ženski (slikovnih oznaka nema). I tako ja stojim pred WC-om, i tek kad je neki tip ušao znao sam koji je pravi ulaz...

Nakon večere nastavljamo vožnju, prolazimo Punta Grossu i napokon ulazimo u Curitibu. Opet jedan novi svijet - za razliku od Argentine, gdje bi u 22h sve vrvjelo od ljudi na ulicama, ovdje nema žive duše. Vozimo se kroz predgrađa Curitibe, tek povremeno vidimo par ljudi na ulici. Iskrcavamo se na velikom autobusnom kolodvoru te uzimamo taksi do jednog hotela kojeg smo dan ranije našli na internetu i čije podatke zabilježili, da se nađe u slučaju nužde. Taksi je naravno dvostruko skuplji od argentinskih. I stižemo tako u hotel Ibis. Smještamo se i izlazimo pred hotel vidjeti bi li gdje našli restoran. U blizini hotela ne nalazimo ništa, pa kako puste ulice baš i ne pozivaju na daljnje lutanje gradom, vraćamo se u hotel i tu večeramo. Nakon večere uživamo u Kaipirinji (Caipirinha), brazilskom nacionalnom koktelu. Koktel se sastoji od Cachaça-e, alkoholnog pića dobivenog fermentacijom soka šećerne trske, šećera i limete. Jednostavno i osvježavajuće!

Slijedeća stranica
Argentina, Čile, Brazil, Urugvaj: Florianopolis