Kroz Srbiju do Ohrida

(vrijeme putovanja: rujan - 105 fotografija)

Jutro je, nebo je poluoblačno. Krcamo stvari u auto i krećemo iz Zagreba autocestom put istoka. Negdje kod spačvanske šume postaje vruće pa palimo klimu. Dolazimo na granični prijelaz Lipovac. Prelazimo hrvatsku granicu, a na srpskoj strani stoji kolona interventnih policajaca. Čekamo dvadesetak minuta. Specijalci odlaze, a naša se kolona počinje micati. Srpski policajac nalazi brazilski pečat u mojoj putovnici i pita kako je u Brazilu. Skupo brale, i pada kiša. A i nama danas sve nekako vuče na kišu; unatoč vrućini oblaci se sve više skupljaju. Autocesta prema Beogradu je nešto grbavija od hrvatske, no vozi se bez problema. Cestarina se plaća lokalnom valutom ili eurima, a primaju i kartice. Tako nam je najjednostavnije, jer ne moramo mijenjati novce. Na naplatnoj kućici autoceste daju nam letak s objašnjenjem kako zaobići Beograd kad se nastavlja put prema jugu Srbije, no oznake na cesti nisu dovoljno jasne i završavamo u Beogradu, gdje je glavna prometnica sva u radovima i vozi se jako sporo (kad se kolona vozila uopće pomakne s mjesta). U jednom trenutku nešto nam tresne po krovu auta. Pomislio sam da nas je netko gađao kakvim kamenčićem, no na mjestu gdje smo se nalazili to se činilo prilično nevjerojatnim (u gužvi teško da je itko osim vozila iza nas mogao vidjet naše tablice). Ništa, vozimo dalje.

Prolazimo grad i dolazimo na autocestu koja vodi prema Nišu. Stajemo na benzinskoj provjeriti što je s krovom auta - ne vidimo apsolutno ništa, nikakve ogrebotine. Bah, što nas je to lupilo ostat će vječna misterija... Nastavljamo autocestom prema Nišu, prvo krivudajući među lijepim zelenim brežuljcima, a zatim vozeći kroz pomalo dosadnu nizinu. Ograničenje je 120 km/h, a jedino mi i nekolicina skupljih srpskih auta vozimo preko ograničenja. Ima dosta starih jugića i slične krame na četiri kotača. Sve u svemu, vožnja je ugodna, nema nikakvog blendanja, vožnje u branik i sličnih svinjarija. Negdje iza Niša autocesta prestaje, a sitna kiša počinje padati. Vozi se u koloni vijugavom cestom, i to dosta sporo. Napokon dolazimo do nizine koja spaja Srbiju i Makedoniju. Jasno je vidljiva trasa buduće autoceste. S lijeve i desne strane u daljini vidimo dosta minareta.

Sredina je dana a mi stižemo na makedonsku granicu. Stojimo u koloni. Unatoč sitnoj kiši izlazim iz auta protegnuti noge. Naravno da je baš naša traka najsporija. Nakon pol sata napokon se počinjemo pomicati. U Makedoniji smo. Makedonski autoput je još lošiji od srpskoga, duboki kolotrazi nas tjeraju na smanjenje brzine. Kod Skoplja skrećemo na novu obilaznicu, koja prolazi sjeverno od grada. Na obilaznici nema skoro nikoga, no nažalost nema ni benzinskih stanica, a benzina nam ponestaje. Uskoro nalazimo pumpu koja kao da je izašla iz kakvog Kusturičinog filma (a i Šutka, cigansko predgrađe Skoplja je baš tu s lijeve strane obilaznice!) pa nastavljamo dalje. Uskoro nakon plaćanja cestarine nalazimo nešto što liči na decentnu benzinsku stanicu, pa tu tankamo. Uz pumpu je i restoran, pa dvoje izgladnjelih putnika ide na kasnopopodnevni ručak. Restoran je lijepo uređen a osoblje su makedonski Albanci (tu smo već na nekih 10 km od Tetova). Nakon odličnog i jeftinog ručka vozimo dalje prema Tetovu. Tetovo se nalazi podno visoke Šar-planine, no na žalost oblaci su se spustili nisko iznad grada pa od pogleda na planinu nema ništa.

Uskoro skrećemo prema nacionalnom parku Mavrovo. Dolazimo do istoimenog jezera i stajemo uz manastir Jovan Kaneo, odakle se pruža pogled na cijelo jezero. Nastavljamo vijugavom cesticom kroz kanjon s rječicom. Unatoč lošem vremenu panorama parka je vrlo lijepa. Slijedi jezero Debar, te se zatim spuštamo do Struge, mjesta na sjevernoj obali Ohridskog jezera. Malo kasnije stižemo i do Ohrida, našeg današnjeg odredišta. U gradu brzo nalazimo sobu za 20€, nedaleko centra grada. Smještamo se i nakon tuširanja odlazimo u šetnju. Od mjesne džamije vodi popločena i trgovinama načičkana ulica do obale jezera. Subota je i dosta je ljudi vani. Šećemo se obalom. Prohladni vjetrić čini da nam ni u majicama nije baš ugodno. Koja razlika od kuhanja u autu na putu kroz Srbiju! Nakon šetnje obalom penjemo se u grad (stari dio grada je na brdu), prema osvijetljenoj tvrđavi na vrhu brda. Ne uspijevamo doći do tvrđave, ali nalazimo jedan prekrasan manastir, na žalost i on iza zaključane ograde. Kasno se navečer vraćamo u sobu. Umor uskoro čini svoje...