Albanske plaže, Fier

Danas se dižemo malo ranije nego inače, jer, kako imamo povratnu kartu za trajekt, moramo se vratiti na kopno s istom kompanijom s kojom smo došli na otok. Odgovara nam polazak u 9:15, pa smo u 7:30 već na recepciji. No recepcija je zatvorena (metalna roleta je spuštena). Ukrcavamo stvari u auto i par puta zatrubimo ne bi li se recepcioner odnekud pojavio. U ovo rano jutarnje doba prilično je tiho pa se nadamo da će nas čuti, gdje god bio. Ništa. Trubimo ponovo, sad malo agresivnije. Opet ništa. Kako nemamo sitnih novčanica da mu ih negdje ostavimo, idemo autom do prvog slijedećeg hotela probati razmijeniti novčanicu od 100€. Neće nam ju razmijeniti. Idući hotel ista priča. Odustajemo i vraćamo se natrag. Sneni recepcioner se na sreću pojavljuje na stepenicama. Napokon plaćamo i krećemo prema luci.

Pred ulaskom u grad pazimo da ne krenemo greškom prema centru i zaglavimo u jutarnjoj gužvi. Stižemo u luku bez problema. Željka mijenja dobiveni vaučer za povratnu kartu i ukrcavamo se na trajekt. Normalno, opet vožnjom u rikverc. No ovaj puta me mornar tjera da se parkiram vrlo blizu unutrašnjeg ruba donje palube - prvo daje do znanja Željki da je potrebno da suvozač napusti vozilo prije parkiranja s umiljatim "Madame out!", a potom mi preklapa desni retrovizor i navodi me u parkiranju. Nije mi baš svejedno uparkiravati se bez da vidim bočnu stranu auta, no sve prolazi bez problema. Iduću kolonu vozila navode da se parkiraju toliko blizu lijevoj strani našeg auta da mu više ne možemo ni prići. Volio bi vidjet da takvo što probaju napraviti na kakvom hrvatskom trajektu - vjerojatno bi pola posade u hipu završilo u moru... Brod se prilično napunio, kako vozilima tako i "pješacima". U 9:15 isplovljavamo. More je mirno, slijedi dva sata pomalo dosadne plovidbe do Igoumenitse.

Izvlačimo se iz luke i krećemo autoputom put Ioannine. Prije Ioannine silazimo s autoputa, obilazimo Ioanninu i vozimo put sjevera. U Kalpakiju stajemo ručati u lokalnoj taverni. Engleski u ovom ruralnom dijelu Grčke nije ni od kakve koristi pa nas gazdarica poziva u kuhinju da provirimo u lonce i odaberemo što ćemo jesti. Dok ručamo promatramo brojne albanske aute u dolasku s obližnjeg graničnog prijelaza - sve odreda Mercedesi! Nakon dobre klope krećemo put Albanije.

Na graničnom prijelazu Kakavia šou s grčkim policajcem - u putovnici punoj pečata ne uspijeva naći ulazni pečat u Grčku. I lista on tako naše putovnice naprijed-nazad, ukucava podatke u kompjuter, zove telefonom nekoga... Uzmem ja natrag putovnicu i sam mu nađem ulazni pečat. Ajmo dalje. Albanski policajci su nam ovlaš pogledali dokumente i odmah nam ih vratili. Ne zanimamo ih baš previše... Sav u čudu zbog te ekspresne kontrole vozim polako dalje i gledam gdje će nam lupiti žigove, naplatiti takse, štogod, no svi nam samo mašu da prođemo. I eto nas u Albaniji, zemlji orlova (što je njen naziv na albanskom: "Shqipëri"). Vozimo se dobrom cestom u smjeru Gjirokastera, kroz široku ravnicu s obje strane omeđene planinskim lancima. Uskoro pored ceste primjećujemo bunkere po kojima je Albanija tako poznata. Gomile malih bunkera! Stajemo pogledati izbliza, ima ih na sve strane! Bunkere ćemo odsad viđati ne samo na granicama nego i posvuda po obali - na plažama, brdima iznad plaža, strateškim mjestima na prijevojima...

U Jergucatu skrećemo te se penjemo preko planine u smjeru mora. Ispred nas kombi s žutim tablicama - kako ćemo kasnije skužiti žute tablice imaju vozila javnog prijevoza. Većinom su to kombiji, tek na dužim rutama voze autobusi. Prije polaska na put pročitao sam brojne priče o Albancima koji ne znaju voziti i divljaju cestama, no to jednostavno nije tako - u Albaniji se vozi lagano i obzirno, vozač kombija nam i signalizira da ga prijeđemo, no mi uživamo u panorami i nikamo nam se na žuri. S druge strane planine cesta je lošija, pa se spuštamo malo sporije. Nakon silaska s planine skrećemo s ceste desno prema "Syri i Kaltër", ili "Plavo oko", izvoru pitke planinske vode. Dolazimo do rampe gdje mi na lošem talijanskom (to je preferirani jezik sporazumijevanja u Albaniji) čuvar objašnjava da se ulaz za dvije osobe i auto plaća 200 leka (albanske novčane jedinice). Ja mu dajem 2€, neki klinac diže rampu i vozimo dalje. U Albaniji se, iako po nešto nepovoljnijem tečaju, može više-manje posvuda plaćati s eurima. Nakon 2 km prilično loše ceste stižemo na malo parkiralište. Slijedimo put uz bistru rječicu, do samog izvora. Ovdje voda izvire kroz 50-ak metara duboku "rupu" u tlu. Izgled izvora i presijavanje boja su nevjerojatni. U kupaćim gaćama malo se točam u 10°C hladnoj vodi. Pijemo čistu izvorsku vodu - odličnog je okusa. Nakon pola sata uživanja vraćamo se do kafića blizu parkinga, smještenog na pontonu iznad riječice. Pijemo kavu. Kako mnogi Albanci rade u Italiji (a to se vidi i po brojnim autima s talijanskim tablicama), kava je svuda u Albaniji odlična.

Nakon malo odmora idemo dalje cestom za Sarandë (ovo "ë" se čita više kao "a"), grad na južnoj albanskoj obali, desetak km zračne linije od Krfa. U gradu se na sve strane grade velike (ne baš lijepe) stambene zgrade. Spuštamo se prema centru. Kako hoćemo promijeniti nešto eura u leke pitam prolaznike gdje ima kakva banka - ovi mašu rukom u nekom smjeru, no ne nalazimo nikakvu banku... Odjednom dolazimo u dio grada s gomilom krupnog otpada na cesti. I kravama koje taj silan otpad lijeno žvaču posred ceste. Gdje smo mi to došli?! Idemo mi odavde, van iz grada. No jedno su želje a drugo mogućnosti. Nikakve cestovne oznake ne postoje, a vožnja ulicama je naporna zbog kojekakvih deniveliranih kanala u koje kotači upadaju i pritom jako udaraju. Svakih parsto metara pitamo prolaznike za smjer za Himarë, idućeg značajnijeg grada na našem putu prema sjeveru Albanije, no zbog mog lošeg izgovora imena grada teško se sporazumijevamo. Nekako dolazimo do ulice koja ide uz more i tu slučajno nalazimo banku. Idem promijeniti lovu. Kako je tečaj prilično dobar mijenjam cijelih 100€.

Uskoro uspijevamo izaći iz grada i naći cestu za Himarë. Uz cestu gomila smeća – kao da je netko asfaltirao put kroz kakvu deponiju. Cesta je nova i dobre kvalitete, iako dosta zavojita. Kako ćemo vidjeti, u Albaniji se grade mnogi kilometri novih cesta. Odakle lova za tu silnu gradnju, ne znam... Kod mjesta Lukovë spuštamo se novoasfaltiranom cestom do jedne prljave plaže (smeće na sve strane), na kojoj se ipak kratko kupamo jer smo već znojni od vožnje po toplom i sunčanom danu. Vraćamo se na glavnu cestu i nastavljamo vožnju uz zaljev Palermo s Ali-pašinom tvrđavom na malom poluotoku, a malo potom stajemo na plaži Llaman. Llaman je plaža sa sitnim šljunom, daleko ljepša od prethodne, pa neko vrijemo provodimo uživajući u moru i suncu. Osim nas tu je tek nekoliko kupača.

Nakon kupanja stižemo u Himarë. Kako nas mjesto nije očaralo ljepotom (upravo suprotno) odmah pičimo dalje. Cesta se sve više i više penje uvis, serpentinama do napuštene vojne promatračnice (s neizostavnim bunkerima, dakako). Promatramo ogromnu praznu plažu daleko ispod nas. Prelazimo planinski prijevoj nakon kojeg počinje spuštanje s planine. Krajolik se potpuno mijenja, sad je oko nas gusta borova šuma, dio parka "Kombetër i Llogarasä". Prilično se naoblačilo, a uskoro će i mrak. Počinje kiša. Spuštamo se do mora pored mjesta Orikum i nastavljamo vožnju uz obalu zaljeva, načičkanom brojnim malim hotelima. Ulazimo u grad Vlorë. Kako nas ni ovdje ništa ne mami da zastanemo, probijamo se kroz večernju gužvu i nastavljamo prema sjeveru. Ova je cesta komatozna, vozi se 40-60 km/h. Ovako su vjerojatno izgledale sve ceste u Albaniji prije nego su počeli gradnju novih.

Nakon sat vremena stižemo u neki grad (koji, ne znamo, jer nema nikakvih tabela na ulazu u gradove) i nalazimo hotel za prenoćiti. Za 35€ dobijamo prekrasnu veliku sobu u novom hotelu. S recepcionerom se sporazumijevam na talijanskom. Usput ga pitam u kojem smo mi to gradu: nalazimo se u mjestu Fier. Nakon tuširanja idemo van na večeru. Na našu nesreću nalazimo samo neke fast-tood prčvarnice. Pitamo za restoran i kažu nam da odemo u "Toscu". I rukom pokažu kuda treba ići. Slijedimo smjer ali ne nalazimo nikakav restoran. Pitamo opet i sad nas upućuju u smjeru gdje se nalazi naš hotel...? Prilično smo umorni pa odlučujemo vratiti se u hotel po auto. Ni s autom ne uspijevamo naći imenovani restoran, no zato nalazimo jedan drugi restoran. Iako je već dosta kasno pristaju nam poslužiti večeru. Sjedamo na terasu. Uskoro se pojavljuje u bijelo obučeni kuhar (!) i pita što želimo. Na moje pitanje da nam da meni spremno odgovara "Ja sam meni!". Ajde dobro. Objašnjava nam što možemo dobiti za večeru, no cijena koju mi u lekima navodi za biftek, 7000 leka, iznosi 50€?! Kad je vidio da znam koliko vrijedi novac koji imam u ruci, ispričao je neku neuvjerljivu priču o novim i starim lekima, pa bi taj biftek došao 700 "mojih" leka... No dobro, klopa je uskoro stigla i ispostavilo se da je "biftek" zapravo pečena teletina sjeckana u male komadiće... Ma koga briga, dobro smo se najeli i napili. Ostali smo sjediti na terasi i nakon što su nam naplatili večeru, zatvorili restoran i otišli. Uskoro smo se mi vratili u hotel. (Po povratku s puta provjerio sam ovu priču o novim i starim lekima i ispalo je da je posljednja denominacija leka bila daleke 1992. i to u omjeru 1:50, tako da nas je kuhar sa svojom pričom bio pokušao "skuhati"...)