Mykonos, Paros

Mykonos

Ujutro smo se probudili dosta rano i ustvrdili da nemamo nikakvog načina skuhati kavu u sobi, po prvi puta na ovom putovanju (prvi i zadnji!). Tražili smo od gazdarice vruću vodu za kavu, napravili kavu te s užasom utvrdili da je voda o-d-v-r-a-t-n-a! I slana. Nikad pili tako lošu vodu. Zapravo kavu nismo čak ni popili. A u špini ista takva odvratna voda. I to na Mykonosu, navodno najskupljem grčkom otoku. Pozdravili smo gazdaricu i odlučili zapaliti negdje drugdje. Recimo na Paros (Paros se kao i Mykonos nalazi u Kikladama, jednoj od grupa grčkih otoka, smještenih sjeverno od Krete - u Kikladama ćemo provesti iduća dva tjedna). Pješke smo odšetali do centra Mykonosa (mjesta), što je potrajalo, budući da smo morali hodati po nekakvoj cesti koja nije nikako bila predviđena za pješake. Jednom u mjestu napravili smo krug po četvrti zvanoj Mala Venecija i, kako nismo baš bili impresionirani mjestom, odlučili ići definitivno na Paros. Našli smo jedan taksi i pitali ga da li brod za Paros ide iz pristaništa u kojem smo se jutros iskrcali. Taksista je rekao da ne zna (lažov!), no mi smo svejedno tražili da nas odveze tamo. Kad smo se iskrcali iz taksija u pristaništu, nešto nam je bilo čudno. Naime, nigdje nikakvih kioska za prodaju karata, nikakvih informacija, samo jedan ogroman brod za krstarenje iz kojeg su se upravo iskrcavali turisti. Pitali smo jednog brodskog časnika zna li on što o brodu za Paros, na što je on odgovorio da brod kreće s drugog pristaništa, onog u centru! A iz centra smo upravo došli. Da stvar bude još gora nigdje ni taksija ni lokalnih buseva, ničega! A brod za Paros kreće za nekih sat vremena! Kad je vidio da ne znamo kako natrag u centar, brodski časnik je otišao šoferu busa u koji su ulazili turisti što su se iskrcavali s broda, nešto mu rekao na grčkom te nas uputio da se ukrcamo na taj bus. A isti je išao ravno do "našeg-pravog" pristaništa u centru Mykonosa. Kupili smo na brzinu karte i stali u red za ukrcaj zajedno s gomilom turista svih boja i veličina.

Za dva sata bili smo u Parikiji, glavnom gradu Parosa. Paros je prometni centar Kiklada, otok na kojem pristaju gotovo svi brodovi koji plove ovim dijelom Grčke, te se preko njega može doći do gotovo bilo kojeg otoka u ovoj otočnoj grupi. Po iskrcaju s broda bilo je pravo umijeće pobjeći neumornim iznajmljivačima "s ugrizom buldoga". Koga uhvate, toga ne puštaju. Našli smo nekakav hotelčić u centru grada, ali nam se baš nije dopala soba u prizemlju. Kad smo rekli da ćemo još malo pogledati okolo, cijena sobe je u trenu pala sa 25 na 22 €. Znači - turista nema puno. Razlog više da tražimo dalje. Prema mojoj knjizi-vodiču (koja se prvi i vjerojatno posljednji put pokazala korisnom) našli smo apartmane "Mike", odmah uz pristanište, gdje bi vlasnik trebao biti vrlo uslužan i pun korisnih informacija o Parosu. Tip je stvarno bio simpa, ali malo dosadan - kad je počeo sa svojim informacijama - nikad stati. Soba je bila OK a zajednička kuhinja oblijepljena porukama bivših posjetilaca i sve u stilu "Mike je najbolji…". Da li su mu to stvarno napisali njegovi bivši gosti ili si to sam piše u slobodno vrijeme (kojeg ima na pretek jer, kako se čini, cijeli dan sjedi pred kućom i čeka nove goste) nikad nećemo saznati.

Parikia je bila pravo osvježenje. Nepretenciozno i šareno mjesto gdje većina turista samo mijenja brod i odmah nastavlja putovanje nekamo dalje. A oni koji se drznu ovdje malo duže zadržati dožive ovo mjesto u kojem se ljudi bave i drugim poslovima pored turizma. Razgledavanje smo počeli velikom ali ružnom gradskom plažom na kojoj uspavanoj turistkinji nije nimalo smetalo što leži na pijesku tek par metara od crknute mačke!?

Paros - Panagia Ekatontapyliani

Par koraka od našeg apartmana se nalazi lijepo uređeni centralni trg, a odmah do njega crkva Panagia Ekatontapyliani (zapravo čine ju tri crkve okružene zgradom kvadratnog oblika). Ime u prijevodu znači "Naša Gospođa od stotinu vrata", a kako crkva ima 99 vrata (nismo brojali) priča kaže da će, kad se stota vrata pojave, Istanbul ponovo postati grčki. Moš mislit! Ta se priča sa 99/100 vrata može čuti (pročitati) za masu drugih crkava po Grčkoj.

Navečer smo lunjali malo po mjestu i našli restoran gdje je shema za narudžbu hrane slijedeća: konobar odvuče gosta do grijanog izloga sa pripremljenom hranom, gost upre prstom u ono što mu se svidi (ili izgovori naziv toga na Grčki ako je odvažan) i to za par minuta stiže u tanjuru. Uprti prstom u hobotnicu u sosu je bio dobar potez…