Amorgos (Hozoviotissis)

Amorgos - manastir Hozoviotissis

Danas idemo do manastira Hozoviotissis, glavne otočke atrakcije (a po mom mišljenju jedne od najvećih na cijelom ovom putovanju), koji je postao poznat prikazivanjem u filmu "Veliko plavetnilo". Manastir se nalazi na suprotnoj strani ovog strmog otoka od one na kojoj se mi nalazimo. Prema voznom redu autobus je trebao krenuti prema Hori, mjestu gotovo na vrhu otoka, u 10h. Nešto prije vremena polaska bili smo na "autobusnoj stanici", šljunkom prekrivenom parkingu, gdje smo zatekli i naše Škote koji su također htjeli do manastira. Dva su stara autobusa bila parkirana na parkingu ali nigdje nismo vidjeli ni vozni red ni ikoga ko bi ličio na šofera. Nakon podosta čekanja razočarani su Škoti pošli tražiti auto za unajmljivanje a mi smo se vratili u apartman i išli pitati Nikosa što je s tim autobusom. Nikos nam odgovara: "Ha, možda je šofer bolestan a možda vozi djecu u školu. Tko će li ga znati!" i pita nas kamo smo htjeli poći. "Za Horu", odgovorimo mi, a on se za par trenutaka vrati s ključem od auta i kaže nam "Hajde, idemo!". Malo sumnjičavo gledajući Nikosa i misleći si ima li on to namjeru nama naplatiti prijevoz, nešto kao improvizirana taksi-služba (dakako da ne, ipak smo na Amorgosu!), uđemo mi i Nikos krene, vozeći prilično brzo po vrlo zavojitoj cesti što se uspinjala prema 400 m visokoj Hori. Po putu je mahao svakome, baš svakome koga je sreo na cesti. Svi se ovdje znaju. Odjednom pred nama svjetlozeleni Twingo u kojem smo po karakterističnom slamnatom šeširu kojega je jedan od njih nosio, prepoznali naše Škote. Nikos ih je krenuo prilično "ležerno" preticati, a Škotima zamalo da su oči iskočile kad su skužili em da ih to *mi* pretičemo em da imamo i šofera koji nas vozi! Nikos je stao na jednom mjestu u Hori i otišao kupiti nekakve domaće kekse u obližnjoj pekari, kekse koje jako voli i s kojima nas je naravno velikodušno ponudio "za sretan put". Pozdravili smo se i ubrzo pronašli stazu kojom se iz Hore s istočne strane otoka spušta prema manastiru. Polako smo se spustili po strmoj padini do (duže) asfaltirane ceste koja vodi iz Hore prema manastiru i nakon par stotina metara došli do kraja ceste, mjesta od kojega kreće uspon po dobro uređenoj stazici-stepeništu što se uz rub stijene uspinje ka manastiru. Počela je padati kiša i mi se sklonismo pod jednu nadstrešnicu gdje su stajale nekakve kutije očito namijenjene manastiru. Uskoro stiže nekakav stari razvaljeni kombi iz kojega izlazi bradati pop i sklanja se od kiše pored nas. Pita nas odakle smo i na naše "[kroejša]" počinje vrtjeti glavom i ponavljati "[ah, kroatia, kroatia…]". Nije mi baš bilo jasno da li to pokušava skužiti gdje bi to na zemaljskoj kugli trebalo biti ili si je pak bio što drugo mislio. Grci su ponekad malo čudni s njihovim "[ne]" i klimanjem glave lijevo-desno što zapravo znači potvrdan odgovor (negativan odgovor je "[ohi]"). Pop se posvetio svom poslu a mi smo pogledom dočekali mali twingo što se upravo spuštao cestom prema nama. Škoti su nas tada upozorili da se za ulazak u manastir mora biti *prikladno* odjeven, muškarci duge hlače, žene duge haljine. Ja sam imao kratke hlače a Željka hlače. Koji peh! Škotkinje (kako li se pak piše ženski rod od "Škot"?) su svoje hlače namjeravale omotati dugim ručnicima za plažu i to bi navodno trebalo biti OK. Nakon obilaska manastira tip nas je pozvao u jednu malu prostoriju (za pravo reć sve su prostorije ovdje prilično male i klaustrofobične) i ponudio rakijom i lokrum-kockama. Usput sam ga, uz pomoć Škota, nagovorio da pusti i Željku s ručnikom unutra, iako smo mi imali samo običan veliki bijeli ručnik a Škoti nekakve tanke ručnike koji su više ličili na marame za kosu nego na ručnike. I tako smo svi skupa izašli i ja sam pozvao Željku koja si je omotala ručnik oko bokova i nogu. Zatim sam ušao u manastir skupa sa Željkom. Pao je novi krug razgledavanja (i nova rakijica dakako!). Nakon ovog drugog razgledavanja, po izlasku iz manastira već sam malo mamurno teturao nizbrdo po skliskoj stazi. Sunce je bilo u zenitu, a mi spremni za more i sunce.

Nedaleko samostana spustili smo se na plažu Agia Anna. To je mjesto s velikim gromadama kamenja na obali i u moru, između kojih se prostiru plaže sa tamnim sitnim šljunkom na dužini desetak do nekoliko desetaka metara. Našli smo jednu koja nam je odgovarala i uživali u kupanju u sad već ugodno toplom moru čije je dno reflektiralo zelenkastu boju. Nakon prohladnih voda Kosa i Parosa ovo je bilo pravo malo ponovno rođenje ljeta.

Kad se popodnevno sunce stalo spuštati skupili smo stvari i krenuli nazad prema Hori. Nakon napornog dana 400 m uspona nije baš bilo ni tako malo. Jednom u Hori krenuli smo razgledavati to usnulo mjesto u kojem na cesti nije bilo nikog živog za vidjeti. Valjda su svi spavali popodnevnu siestu. Pekara u kojoj je to jutro Nikos kupio kekse bila je zatvorena. Neko smo vrijeme čučali uz glavnu cestu čekajući hoće li se slučajno pojaviti kakav lokalni autobus, ali uzalud. Odlučili smo krenuti pješke po cesti za Katapolu. Tih nekoliko kilometara nizbrdo prema Katapoli ne bi trebao biti neki preveliki problem. Uskoro nakon što smo krenuli pored nas se zaustavio poznati twingo sa Škotima. Vraćali su se u Katapolu kao i mi. Škot za volanom nam je obećao vratiti se po nas čim odveze svoje Škote dole. Tako je i bilo. Po povratku u apartman potražili smo Nikosa kako bi mu platili smještaj i zahvalili se na prijevozu do Hore. Nikos nas je razdragano pozvao da sjednemo i iz frižidera izvadio ogromnu 5-litarsku bocu rakije te nas ponudio kolačićima. Kako bi popili jednu čašicu, tako je on dolijao novu... Pričao nam je kako su taj dan svi bili zadovoljni u Katapoli jer im je EU odobrila financiranje izgradnje kanalizacije. Večer smo proveli šetajući obalom.