Kreta (Samaria, Rethymno)
Kanjon Samaria |
Ujutro se pakiramo i krećemo brdskom cestom prema visoravni Omalos, odakle
počinje 18-kilometarski kanjon Samaria, kretski nacionalni park. Treking
parkom počinje Xyloskalom, strmim stepeništem koje se spušta u dubinu kanjona.
Za dolazak do kraja kanjona (koji na južnoj strani izbija na južnu kretsku
obalu, tj. na Libijsko more) navodno je potrebno oko 6 sati, ali smo mi prešli
tek 3 km za 3 sata hoda. Hod kanjonom nije baš jednostavan. Ipak, kanjon
je dojmljiv i svakako jedna od važnijih stanica na ruti svakog turiste koga
plaže i planine više zanimaju od muzeja i antičkih ruševina. A to smo mi.
Nakon trekinga vratili smo se na sjevernu obalu gdje smo
desetak kilometara od Hanije našli prekrasan nov-novcat apartman u mjestu
Kalives. Ispod balkona bilo nam je – more. Ovdje ćemo provesti dvije noći.
Istuširali smo se i zaputili u Rethymno, sat vremena od Hanije prema istoku.
Po putu smo stali u nekom turističkom getu, krcatom hotelima i restoranima.
Muzika je bila dobra a klopa turistička. Pojedi i vozi dalje! Inače, glavna
se cesta na Kreti nalazi na pristupačnoj i niskoj sjevernoj obali i proteže
se cijelom dužinom otoka, prolazeći pored svih većih mjesta, redom od zapada
prema istoku: Hania, Rethymno, Heraklion, Agios Nikolaos (= Sveti Nikola)
i Sitia (ovo posljednje je nešto manje mjesto). Pravila vožnje su ponešto
neobična: ako vidiš da te auto od iza sustiže, makneš se desno koliko možeš
da ga propustiš. Što može imati opasne posljedice - jednom sam se autu maknuo
na desni dio asfalta kojega je uskoro naglo i bez ikakvih znakova upozorenja
nestalo na cesti preda mnom, pa sam se umalo zabio u šipražje pored ceste!
Grci vole "kreativnu" vožnju, dakle - vozi oprezno! Jug otoka je
prekriven planinama, slabo je naseljen, sa sjeverom povezan vijugavim i često
opasnim cestama. No zato se na jugu, za razliku od mas-turističkog sjevera,
nalaze neki od najljepših lokaliteta na otoku.
Rethymno |
Rethymno je grad s centrom smještenim ispod velike venecijanske tvrđave
i čini ga niz isprepletenih uličica punih sporoplazećih turista, kafića,
restorana i prodavaonica suvenira. Pravo mjesto za sjesti i popiti papreno
skupi koktel je venecijanska luka po kojoj šetnju ozbiljno otežavaju gomile
slamnatih fotelja poredane pred pripadajućim kafićima na način da se iskoristi
svaki slobodni kvadratni decimetar tla. Pored toga, Grci imaju "običaj",
ne toliko omiljen kod turista, da ispred restorana i kafića stoje "hvatači" (kako
sam ih ja nazvao), tj. konobari koji doslovce nasrću na turiste-prolaznike
i nagovaraju ih da sjednu upravo kod njih. Prvi hvatač djeluje simpatično,
deseti je već dosadan a stotoga čovjek poželi baciti u more… I tako šećemo
mi i raspravljamo di ćemo sjest, ajmo tu, kažem ja, kad odjednom konobar
iza mene: "Nema problema, samo izvolite!" - s jakim srpskim naglaskom.
Tu smo, dakle. Dođe drugi konobar primiti narudžbu - na engleskom, kad prvi
njemu "To su naši, bre!". "Naši" baš nisu bili oduševljeni
prijemom te su brže-bolje popili koktel i nastavili šetnju gradom… Ipak smo
ovdje došli obilaziti *grčke* otoke!
|