Kreta (Samaria, Rethymno)

Kanjon Samaria

Ujutro se pakiramo i krećemo brdskom cestom prema visoravni Omalos, odakle počinje 18-kilometarski kanjon Samaria, kretski nacionalni park. Treking parkom počinje Xyloskalom, strmim stepeništem koje se spušta u dubinu kanjona. Za dolazak do kraja kanjona (koji na južnoj strani izbija na južnu kretsku obalu, tj. na Libijsko more) navodno je potrebno oko 6 sati, ali smo mi prešli tek 3 km za 3 sata hoda. Hod kanjonom nije baš jednostavan. Ipak, kanjon je dojmljiv i svakako jedna od važnijih stanica na ruti svakog turiste koga plaže i planine više zanimaju od muzeja i antičkih ruševina. A to smo mi.

Nakon trekinga vratili smo se na sjevernu obalu gdje smo desetak kilometara od Hanije našli prekrasan nov-novcat apartman u mjestu Kalives. Ispod balkona bilo nam je – more. Ovdje ćemo provesti dvije noći. Istuširali smo se i zaputili u Rethymno, sat vremena od Hanije prema istoku. Po putu smo stali u nekom turističkom getu, krcatom hotelima i restoranima. Muzika je bila dobra a klopa turistička. Pojedi i vozi dalje! Inače, glavna se cesta na Kreti nalazi na pristupačnoj i niskoj sjevernoj obali i proteže se cijelom dužinom otoka, prolazeći pored svih većih mjesta, redom od zapada prema istoku: Hania, Rethymno, Heraklion, Agios Nikolaos (= Sveti Nikola) i Sitia (ovo posljednje je nešto manje mjesto). Pravila vožnje su ponešto neobična: ako vidiš da te auto od iza sustiže, makneš se desno koliko možeš da ga propustiš. Što može imati opasne posljedice - jednom sam se autu maknuo na desni dio asfalta kojega je uskoro naglo i bez ikakvih znakova upozorenja nestalo na cesti preda mnom, pa sam se umalo zabio u šipražje pored ceste! Grci vole "kreativnu" vožnju, dakle - vozi oprezno! Jug otoka je prekriven planinama, slabo je naseljen, sa sjeverom povezan vijugavim i često opasnim cestama. No zato se na jugu, za razliku od mas-turističkog sjevera, nalaze neki od najljepših lokaliteta na otoku.

Rethymno

Rethymno je grad s centrom smještenim ispod velike venecijanske tvrđave i čini ga niz isprepletenih uličica punih sporoplazećih turista, kafića, restorana i prodavaonica suvenira. Pravo mjesto za sjesti i popiti papreno skupi koktel je venecijanska luka po kojoj šetnju ozbiljno otežavaju gomile slamnatih fotelja poredane pred pripadajućim kafićima na način da se iskoristi svaki slobodni kvadratni decimetar tla. Pored toga, Grci imaju "običaj", ne toliko omiljen kod turista, da ispred restorana i kafića stoje "hvatači" (kako sam ih ja nazvao), tj. konobari koji doslovce nasrću na turiste-prolaznike i nagovaraju ih da sjednu upravo kod njih. Prvi hvatač djeluje simpatično, deseti je već dosadan a stotoga čovjek poželi baciti u more… I tako šećemo mi i raspravljamo di ćemo sjest, ajmo tu, kažem ja, kad odjednom konobar iza mene: "Nema problema, samo izvolite!" - s jakim srpskim naglaskom. Tu smo, dakle. Dođe drugi konobar primiti narudžbu - na engleskom, kad prvi njemu "To su naši, bre!". "Naši" baš nisu bili oduševljeni prijemom te su brže-bolje popili koktel i nastavili šetnju gradom… Ipak smo ovdje došli obilaziti *grčke* otoke!