Kreta (dolina Amari)

Kava miriše. Sunce je obasjalo zaljev Sude, valovi su se već izjutra bijelili pod naletom vjetra. O da, vjetra - tog vječitog pratioca nas putnika, upornog, dosadnog i neugodnog, koji će nas slijediti gotovo sve ove dane. Staje li on ikad?

Kako nam je more pod balkonom - dva koraka i u vodi smo. Nemamo baš neku plažu, ali to nije ni bitno, ranojutarnje osvježenje je izvrsno! U obližnjoj trgovini obavljamo šoping kako bi se pripremili za cjelodnevni izlet.

Unutrašnjost Krete

Krećemo za dolinu Amari, smještenu podno najvišeg kretskog vrha (Ida, 2456 m). Cesta vodi kroz uspavana mjestašca u jednom od kojih odlučujemo stati nešto pojesti (sunce je već bilo visoko a želuci prazni). Između dva "restorana" odabiremo onog s ljepšim pogledom i sjednemo se na terasicu s nekoliko neuglednih stolova. Stiže simpatični čiča i na molbu da nam donese jelovnik odgovara na kvazi-engleskom: "Omlet i grčka salata." To je dakle to, nije baš neki odabir pa jednoglasno zatražismo grčku salatu. A grčka salata sama zaslužuje zaseban paragraf u tekstu. Jednostavnim riječima to je feta, grčki sir, s paradajzom, krastavcima, maslinama, lukom, još ponečim i na kraju obilato zaliveno maslinovim uljem. Ono što se iz suhoparnog teksta ne da razaznati, jest da ti grčki paradajzi imaju stvarno okus paradajza a ne uobičajenog stiropor-paradajza, te slično i ostale namirnice. I zato je prava grčka salata tako dobra. Svježa je, što je itekako bitno kad se pakleno grčko sunce popne u zenit, a opet uz malo kruha dosta zasitna da se može nazvati obrokom.

Grčka salata nam stiže u velikim zdjelama (veće sam vidio samo u Tarifi u Španjolskoj gdje je Željka bila jednom dobila salatu u posudi koja bi po dimenzijama prije trebala biti namijenjena za pranje veša nego za salatu). Bez potrebe da se posebno pita, bokal vode stiže na stol. Za kraj smo dobili odličnu tursku, pardon, grčku kavu, te za sve to zadovoljstvo izdvojili 8 €! Pogled uključen u cijenu.

Nastavili smo dalje prema jugu, izašli iz doline i na širokoj cesti vozeći nekih 70 km/h doživjeli tresak od kojeg se ledi krv u žilama. Izađem ja van, auto čudom još u komadu. Odem nazad po cesti vidjeti u što smo to lupili, kad imam što za vidjeti - na jednom mjestu asfalt se naglo diže za par centimetara. Nitko da se sjeti malo to izgladiti ili staviti kakav znak upozorenja… Oprezno smo nastavili put i izbili na more u Agia Galini (nekakvo uvali-turisti mjesto) i bez da smo i izišli iz auta nastavili dalje za obližnji Moni Preveli. Kilometrima oko manastira svo je zemljište ograđeno jer pripada manastiru. Crkva je u Grčkoj veliki posjednik. No mila Crkva ipak dopušta kupanje na jednoj plaži podno manastira. Kad smo stigli do parkinga od kojega je trebalo još "malo" pješke do plaže, neki Švaba kože boje jastoga u loncu nam je otkrio da do plaže ima još mezza ora hodanja po stijenama i pod suncem. Ah da, hlad je luksuz u Grčkoj. Nema ga gotovo nigdje gdje smo bili. Nije čudo da turisti na plažama plaćaju za suncobrane, bez njih bi brzo dogorjeli. Pozdravili smo Moni Preveli i *našu* plažu našli kojih desetak kilometara dalje.

U Plakiasu, mjestu do kojega se stiže kroz impresivan klanac. Nakon što smo se malo iskakali po jako velikoj ali ne naročito impresivnoj plaži, odlučili smo posegnuti za mojim Lonely Shit vodičem i uputiti ka obližnjoj Damnoni plaži. Na prvi pogled krasan crni pijesak. A kad ono uđemo u vodu i skužimo da pod vodom od pijeska nema ni "P"! Još gore, sve neke skliske kamene ploče, mjestimice s dubokim procijepima! Tako da onaj ko se ne posklizne i polomi možda upadne u procijep i razdere si nogu!? No dobro, ne možemo uvijek imati sreće, idemo radije večerati. A u gradu pak sami turist-restorani i, barem u onom kojeg smo mi odabrali, hrana - koma. Sve u svemu, Plakias - za plakati. A još nas čeka put nazad do apartmana na sjeveru…

Mjesto gdje je netko poginuo

Opreza nikad dosta na krivudavim kretskim cestama na kojima svako malo stoji jednometarski stupić uz cestu i na njemu nešto što liči na maketu samostana - tako na Kreti ljudi označavaju mjesto na cesti na kojem je netko poginuo…