Kreta (Heraklion, Sitia)

Ujutro napuštamo apartman i vraćamo prijevozno sredstvo u ured rent-a-cara. Kako ne možemo preko cijelog otoka autom, ići ćemo busom. Nalazimo autobusnu stanicu, kupujemo karte i uz malo snalaženja i autobus. Trik u nalaženju pravog autobusa je u tome da svaka autobusna linija ima broj istaknut na prednjem staklu autobusa. Nađeš pravi broj i nema greške. Uskoro nakon polaska krene kondukter cijepati karte. I dođe on do neke žene malo ispred nas, izmjene oni par riječi na grčkom i - stane kondukter urlati na ženu. I urla on urla, i to traje već par minuta, i mislimo si mi - treba li ići braniti ženu, da ju nasilnik ne krene tući?! Ali ne - odjednom osmjesi na licima konduktera i žene, kondukter dourla svoje i nastavi dalje kontrolu karata kao da se ništa nije desilo. A zapravo i nije - to što mi ostali zabezeknuti uobičajenom grčkom komunikacijom to je naš problem. Morat ćemo se naviknuti na ovakve "razgovore", bit će ih još…

Heraklion

Nakon trosatne vožnje stižemo u Heraklion, najveći grad na Kreti. Da postoji olimpijada ružnih gradova, Heraklionu ne bi promakla zlatna medalja. Jednostavno je - ružan. Tu smo se iskrcali kako bi otišli vidjeti Knosos, nekadašnji glavni grad Minoanske Krete. Na autobusnoj stanici smo ostavili prtljagu na mjestu predviđenom za čuvanje prtljage ("čuvanje" shvatiti pjesnički, jer mjesto baš ne ulijeva osjećaj sigurnosti). Potom smo našli lokalni bus koji vozi do par kilometara udaljenog Knososa (Knosos se nalazi u predgrađu Herakliona). A bus em što je upao u suludu gužvu u centru grada, em što je stvarno lokalni - bez klime i prenapučen. I tako smo se mi znojili punih sat vremena čekajući taj božanstveni trenutak kad ćemo napokon moći izaći iz autobusa. Trenutak na kraju nije bio baš sasvim božanstven jer smo se u Knososu našli usred najgore turističke vreve, u mravinjaku turista. Kupili smo karte i ušli u to što je nekad bio grandiozni grad-palača a danas je ruševina, i to djelomično restaurirana. Naime 1900. jedan je britanski arheolog otkrio Knosos i krenuo u restauraciju na taj način da je prefarbao stupove palače (one koji se još drže) kao i još štošta po palači. Sve u svemu, Knosos je mjesto za ljubitelje arhitekture, umjetnosti i sličnoga. Mi smo nakon kraćeg kruga po Knososu izašli jer je Željka bila razočarana viđenim.

Vratili smo se puzajućim busom na autobusnu stanicu, podigli ruksake (još su bili tu!) i otišli na šalter informacija pitati za brod koji će nas iz Sitije na istoku Krete za dva dana odvesti dalje. Na autobusnoj stanici su nas uputili da idemo pitati u luku. A do luke treba hodati i hodati. I još s ruksacima na leđima! U luci smo zatim našli nekakvu zgradu sa šalterima brodarskih kompanija, ali nismo znali koja od njih vozi iz Sitije. Dobro, probamo mi na prvom šalteru, a kad tu nas službenica šalje da idemo pitati u gradu (odakle smo došli)! Idemo na drugi šalter, a tu nam tip odgovara "Dromo, dromo!" (???). Idemo mi dalje, i na jednom zatvorenom šalteru vidimo vozni red koji nas je zanimao (kompanija "Lane") i po kojem u petak stvarno vozi taj famozni brod. Super, idemo mi na ručak jer još imamo dovoljno vremena prije polaska autobusa koji će nas odvesti na krajnji istok Krete, u mjesto Sitia.

A naš autobus za Sitiju! Vozačeva vrata toliko zarđala da izgledaju ko da će svaki čas otpasti. Iznutra podsjeća na autobuse kojima su prvi češki turisti stizali na Jadran. No šta je - tu je, nemamo druge nego ići s njime (kako je Sitia manji grad, veze s njome nisu tako česte). Po putu prolazimo kroz Hersonisos, oličenje kretskog mas-turizma. Hotel, shop, rent-a-car, hotel, shop… i tako cijelom glavnom ulicom oko koje je zbijeno sve što je potrebno da turisti potroše novce bez da moraju hodati daleko.

Šofer cijelo vrijeme vozi s otvorenim prednjim vratima. A mi u prvom redu na najvećem propuhu. Na radiju neka kretska muzika koja neodoljivo podsjeća na tursku. Ovdje nitko ne šljivi ni buzuki ni sirtaki. To je samo za turiste. A Kreteni (kako li se inače zovu stanovnici Krete?) uživaju u ovim kretsko-turskim melodijama.

Odvajamo se od obale i prelazimo preko brda do zaljeva Mirabello, odakle ćemo vijugavom cestom dopuzati do našeg odredišta Sitije. Sitia nam je bila cilj na Kreti jer ćemo iz nje za dva dana hvatati brod za Rodos. Brod koji ne vozi nego triput tjedno. Druge brodske veze s Rodosom nema. Već je bio pao mrak kad smo se iskrcali u Sitiji. Krenuli smo naći kakav smještaj i usput naletili na jednu agenciju koja prodaje brodske karte. Htjeli smo još jednom provjeriti da brod za Rodos stvarno ide u petak kao što smo pročitali na voznom redu u luci u Heraklionu. Ide. OK.

Sitia

Par koraka dalje našli smo dva slobodna apartmana i uzeli onaj koji nam se više dopao. Nije nešto ekstra ali je na drugom katu i gleda na more. Ispod terase započinjao je niz restorančića uz more, niz što ide sve do centra mjesta. Prošetali smo se pored njih birajući gdje ćemo kasnije večerati (u Grčkoj se večera kasno, prije devet navečer u restoranima su samo turisti). A u gradu smo na izlozima nekih (sada već zatvorenih) agencija vidjeli zalijepljen papirić na kojemu je stajalo da naš famozni brod ne vozi u petak već u subotu! Naišli smo na jednu još otvorenu agenciju gdje nam je susretljiva cura potvrdila tužnu istinu - odnedavno brod više ne vozi u petak nego u subotu. E kog ćemo li vraga raditi tri dana u ovom malom mjestu na samom rubu Krete?! Pomalo deprimirani vratili smo se nazad do uglavnom praznih restorana (turistička sezona je već debelo iza nas) i sjeli u jedan koji nam se dopao. I sad dođe konobar, mi se premišljamo što bi jeli, dobacimo par riječi među nama, kad konobar ozarena lica: "Vi se naši!!!". O ne, mislimo si mi, zar opet?! No Petar, kako se zove, je u Grčku došao s familijom (starcima) još davne 1987, i za razliku od gnjavatora u Rethymnu, pokazao se sasvim simpa. Prvo nas je za aperitiv ponudio grčkom rakijom, a zatim nas, nakon što smo mu se požalili na naš neplanirani produžetak boravka u Sitiji, detaljno informirao o svim interesantnim destinacijama u okolici mjesta i usto obećao srediti rent-a-car sutra ujutro, ako ga budemo trebali. Za kraj nas je častio metaxom, koju smo željeli probati (nije nam se baš nešto dopala). Za napojnicu nije ni htio čuti, te nam je ostalo platiti tek 6 € za dvije neizbježne grčke salate.