Kreta (Xerokambos, Agios Nikolaos)

Idući dan smo odlučili - Xerokambos drugi pokušaj, pa makar se na trepavice morali postaviti. Danas ćemo mu pokušati prići preko Zirosa, gdje bi cesta trebala biti bolje kvalitete od one koja ide iz Zakrosa. Prvo smo pola sata lutali Sitijom pokušavajući naći cestu koja vodi ka Zirosu, što u ovoj ne odveć turističkoj regiji nije baš lako. Jednom na pravom putu, prošli smo Ziros u kojem su nas mještani usmjerili na pravu cestu za Xerokambos, da bi, u nekom mjestašcu nekoliko kilometara dalje niz cestu, kroz koje smo vozili puževim korakom razgledavajući ga, jedna stara baba sva u crnini pješačeći uz rub ceste pala i svom silinom glavom tresnula o tlo. Dok smo izašli iz auta baba je već bila sva u krvi. Nekako smo ju podigli, ali šta sad kad ne znamo grčki?! Na sreću, upravo se tada u ovoj pustoši pojavilo neko vozilo koje smo mahanjem zaustavili (a ionako nije moglo proći od našeg na sred ceste zaustavljenog auta) i tip koji je izašao je nekamo odvukao babu. Mi smo shvatili da nas tu više nitko ne treba pa smo krenuli dalje preko brda s brojnim vjetrenjačama za proizvodnju struje (te zasigurno nikada ne staju!) probijajući se kroz stada koza što lunjaju cestom bez ikakve namjere da propuste rijetka vozila koja se pojave. A na drugoj strani brda pun pogodak!

Plaža Xerokambos

Još dok smo se unedogled spuštali vijugavom cesticom ukazao nam se Xerokambos - duuugačak pojas pijeska i čarobna zelenkasta boja mora. Spustili smo se s brda do površinom velikog, ali brojem kuća malog mjesta Xerokambosa, te skrenuli na kratki makadam što vodi do plaže. Plaže unedogled duge i potpuno prazne (za cijelog našeg višesatnog boravka na plaži ukupan broj posjetitelja nije premašio deset). Pijesak je ovdje fin i žut, uvala plitka i s pješčanim dnom. Na obali je vjetar mjestimice stvorio prave male pješčane nanose, nanose koji se pod suncem brzo užare. Što je najbolje, ova velika plaža nije i jedina u okolici. Kad smo se zasitili mora i pijeska i krenuli tražiti hranu otkrili smo brojne druge male plažice s jednako primamljivim pijeskom. Treba samo odabrati...

Agios Nikolaos

Nakon povratka i tuširanja u apartmanu zaključili smo da bi bilo šteta otići s Krete a ne vidjeti i područje oko Agiosa Nikolaosa. Krenuli smo tako u područje između Agiosa i Herakliona, prema visoravni Lasithi gdje se nalazi oko 7000 (starih) metalnih vjetrenjača. Kako smo se primicali Agiosu, od kojega je trebalo još nekih sat vremena vožnje do 900-metarske visoravni, tako se nebo počelo prekrivati teškim crnim oblacima. Budući da se primicala večer odlučili smo ne riskirati skliske planinske ceste da bi stigli na visoravan zajedno s mrakom i potom ništa ne mogli vidjeti. Tako smo Lasithi ostavili za neke bolje dane, zaobišli Agios i panoramskom cestom uz more nastavili sjeverno prema Elundi. Prije Elunde skrenuli smo na poluotok Kolokytha, gdje smo prvo trebali vidjeti nekakve ruševine odmah ispod površine mora (?!) - na mjestu gdje su se trebale nalaziti vidjeli nismo ništa. Zatim smo nastavili dalje po nekakvom makadamu prema jednoj navodno prekrasnoj pješčanoj plaži - našli smo tu vulgaris plažu koja nije ni blijeda slika Xerokambosa na kojem smo se ranije toga dana kupali. Ako se svemu pridoda još i uobičajena grčka vjetrušina, posjet Kolokythi je bio gubitak vremena. Otišli smo dalje prema sjeveru gdje smo stali popiti večernju kavu u jednom praznom hotelu s čije smo terase promatrali obližnju Spinalongu, otočić na kojem su do 1953. živjeli (umirali) gubavci. Od tada na otoku, začudo, nitko ne živi.

Pri povratku prema Agiosu stali smo večerati u jednom mjestu na obali. Kako je mjesto bilo vrlo turističko, muku smo mučili s agresivnim hvatačima koji su nas u restorane dozivali i kad smo hodali s druge strane ceste od one na kojoj se nalaze restorani. Nakon što smo ipak uspjeli u miru jesti u jednom restoranu vratili smo se prema Agiosu i ovaj puta ušli u sam centar grada. U centru se nalazi jezero Vulismeni. Jezero je s jedne strane omeđeno strmom stijenom, okruženo tavernama i s ukusom osvijetljeno. Dubina jezera je 64 m što ne zvuči nešto posebno ako se ne zna da promjer (otprilike okruglog) jezera ne prelazi nekih 150 m! Jezero dakako udvostručuje cijenu kave u okolnim kafićima ali ambijent vrijedi ekstra eura. Danas je jezero povezano s morem kanalom jer se, izgleda, znalo dobrano usmraditi u vrućim ljetnim mjesecima. Nas čeka dug i zavojit put natrag u Sitiju…