|
Island
|
||||||||||||||||
Thingvellir, GullfossDobro jutro!
Vani kratke rukave možemo zaboraviti.
I to put Thingvellira, obližnjeg nacionalnog parka. Naime, kako na Islandu stabla i općenito zelenilo zbog vrlo kratke ljetne sezone i hladne klime ne uspijevaju baš najbolje, Islanđani imaju običaj tamo gdje izraste jedno stablo proglasiti nacionalni park. U jednom smo trenutku stali uz cestu jer smo primijetili nekakav procjep u tlu pored ceste. Širine cca 1 m, dubine desetak m, a dug - jako dug. E, kako se Island nalazi na području doticaja dviju tektonskih ploča, američkoj i euroazijskoj, a one se svake godine udaljavaju za po 2 cm, stvara se i širi ovaj procjep (i povećava površina Islanda).
Dalje niz cestu dočekalo nas je pravo iznenađenje, procjep na čijem dnu možeš hodati, a sa svake strane stjenčuge 20-ak metara visoke. Malo dalje niz cestu, pod jednom stijenom uz jezero Thingvellir nalazi se Althing, mjesto na kojemu su se negdje 920. godine okupili šefovi islandskih plemena da donose odluke i zakone i tako je nastao prvi europski parlament. U 13. stoljeću su Islanđane zgazili Norvežani, a kasnije Danci, pa odluke Althinga nisu baš bog-zna-što značile sve do nezavisnosti 1944. Ali Islanđani su na svoje parlamentarce ipak ponosni, pa su na tom mjestu zabili veliki kolac sa islandskom zastavom. Nastavljamo put Haukadalura. Prvo iskustvo na šljunčanoj cesti (ne baš očaravajuće, džip bi bolje došao od naše male Corolle, ali unajmiti takvo vozilo stoji cijelo malo bogatstvo na Islandu). Haukadalur je geotermalno polje sa raznim zanimljivostima. Prve se fumarole. To su prdilice - rupe u tlu koje samo ispuštaju smrdljivu paru i pritom šište. Zatim dolaze lokve vrele vode iz koje izlaze mjehuri vodene pare, nešto kao kad proključa voda u lončiću za kavu.
Treći i najinteresantniji oblik aktivnosti su gejziri koji bljuju vodu u zrak. Najpoznatiji gejzir, po kojemu je fenomen i dobio ime je Geysir, i on je nekada znao lansirati mlaz vode do 90 m u zrak, ali je u zadnje vrijeme neaktivan. Ja sam mu se unatoč upozorenjima odlučio približiti, i on sad liči na lokvu azurno-plave vode promjera oko 3 m iz koje se lagano puši para. Njegov mlađi brat zove se Strokkur i izbacuje vodu do 30 m u zrak svakih 5-10 minuta, te smo bili svjedoci njegovih višekratnih ispada. Sva ova aktivnost je uzrokovana lavom koja u dubini pretvara podzemne vode u vodenu paru, koja zatim zavisno o konfiguraciji tla izbija na površinu u jednom od ova tri oblika.
Nakon što smo s druge strane ceste pojeli zdravu juhu od povrća (koje se na Islandu uzgaja u staklenicima grijanim geotermalnim vodama), nastavili smo put Gullfossa, našeg prvog islandskog vodopada i jedne od glavnih turističkih atrakcija. Inače, svi su zemljopisni nazivi na Islandu složeni od opisa i vrste toga što se opisuje. Tako npr. nastavak "foss" znači vodopad i svaki vodopad se zove "...foss", svaka pješčana plaža "...sandur" itd.
Kako je Željka ljubitelj vulkana, krenuli smo dalje posjetiti Kerid, mali ugasli vulkan u čijem se krateru sada nalazi jezerce do kojeg se može pješke spustiti. Zatim smo nastavili jednom malo dužom cestom nastojeći se približiti Hekli, jednom od "pravih" aktivnih vulkana. Uspjeli smo doći na 15-ak km do vulkana, bliže nismo mogli s običnim autom. Dan je još uvijek oblačan i nikakav, a mi još uvijek na krajnjem jugozapadu zemlje na putu za Thorsmork, jedne od najljepših dolina na Islandu. Nakon 45 minuta patničke vožnje po makadamu uz bezbrojne male slapove došli smo do znaka "Lokad - Closed". E da, tu je bio početak piste, tj. ceste koja na više mjesta prelazi potoke i rijeke (bez mosta) i ako je vodostaj previsok one su (piste, ne rijeke!) zatvorene. Otvaraju se uglavnom između 01.06 i 15.07, a zatvaraju od kraja kolovoza nadalje. One omogućavaju vožnju po unutrašnjosti Islanda koja je potpuno nenaseljena. Obično na njihovom početku stoji upozoravajući znak tipa "slijedeća benzinska za 300 km". Pa ko voli, nek izvoli. GSM telefon tamo ne treba paliti, u unutrašnjosti (i ne samo tamo, kako smo se uvjerili) ne radi (unutrašnjost je prekrivena analognom mrežom).
Prilikom današnje vožnje razveseljavali su nas divlji islandski konji koji u punoj slobodi trče po prirodi i uz ceste. Bacaju se leđima na travu i mašu nogama po zraku. Ja sam mislio da to samo moj pas radi, ali eto, prevario sam se. Na putu ka jugu ispriječio nam se Seljalandsfoss (sad je već jasno o čemu se radi, zar ne?). Dotični je najviši na Islandu i može se hodati oko slapa i gledati kroz njega sa stražnje strane. Buka vode je nepodnošljiva, baš kao i moja mokra kosa nakon razgledavanja. Slijedeći vodopad bio je Skogarfoss, na vrh kojega smo se popeli puteljkom sa strane, ne bismo li vidjeli i rijeku ponad njega. Noge su nas već jedva držale, želudac se bunio i hrana priviđala u daljini. Odlučili smo nešto pojesti u Viku, gradiću na južnoj obali otoka. Stigosmo, ali baš i ne nađosmo neki restoran (22 h, ali još je najnormalnije dan). U obližnjem hotelu mi rekoše da nemaju restoran i da jedino mjesto gdje u to vrijeme možemo jesti jest obližnja benzinska stanica (benzinske su obično odmah i trgovina-caffe-grill). Na benzinskoj je momak na upit što ima za izgladnjele goste, otišao iza pulta i vratio se sa dva mini-sendviča pitajući me koji od ta dva hoću?!? Kupili smo dakako oba i otišli ih povečerati na obližnju plažu s pogledom na Reynisdrangar. To su nekakvi kameni šiljci koji vire iz mora, a legenda kaže da su jednom trolovi (trolovi, ne volovi!) vukli noću nekakav brod i da, čim je sunce izašlo i osvijetlilo brod, isti se skamenio, i što se sad vidi bili bi jarboli broda. Zapravo legenda je malo interesantnija od toga, ali sam pomalo zaboravio detalje... Zapamtio sam samo da trolovi žive u rupama i ne vole svjetlo. Nešto kao krtice. Nakon što smo se dobro smrzli na plaži, nastavili smo cestom i stali negdje po putu uz znak na kojem je bio nacrtan fotoaparat i ispisan tekst "Munum ..." (zaboravio sam drugu riječ). Panorama je bila vrlo interesantna, polje lave, pa smo izašli i napravili par slika. Znak je zasigurno značio nešto tipa "Panorama mjeseca" (kao "moon" na engleskom) i bio vjerojatno namijenjen turistima da znaju da uz cestu ima nešto interesantno i da treba stati i slikati, a ne samo projuriti, te smo tako i učinili. Počela je padati kiša, a krajolik se dosta zazelenio (što bi trebalo značiti da tu kiša baš i nije rijetkost). Nakon nešto vožnje po dosadnoj kiši stigli smo u Kirkjubaejarklaustur (ajde sad izgovori!) i našli jedan krasan i poluprazan Icelandair hotel u kojem smo popili pivicu donesenu iz Pariza (na Islandu se alkoholna pića ne mogu kupiti baš bilo gdje, a i iznimno su skupa, jer je kod njih prodaja alkoholija državni biznis, a i alkoholizam im predstavlja veliki problem). Vani pljušti kiša, 01:00 je već... Laku noć.
|
||||||||||||||||
***
Ovaj je putopis autorsko djelo. Sva su prava pridržana, kopiranje i reproduciranje bilo koje vrste je zabranjeno. ***
Copyright © 2004-2025 Aventin |