Jokulslaron, Myvatn

Dobro jutro.
Dobro vražju mater, vani kiša lijeva ko iz kabla. Islandska poslovica kaže: "Ako ti se vrijeme na Islandu ne sviđa, samo pričekaj 15 minuta." Čini mi se da je ta poslovica primjenjiva samo kad je vrijeme trenutno lijepo, inače se ništa ne zbiva. Ništa zato, doručak je još jednom odličan, trpamo u sebe koliko možemo. Na cesti već kužimo kako prepoznati turiste - kako je unajmljivanje auta skupo, oni masom uzimaju najjeftinije vozilo do kojeg se može doći na Islandu - Toyotu Yaris. Vidiš jarića - to su turisti.

Put nas vodi kroz Skeidararsandur, posred ravnice na razini mora širine 30-40 km, prekrivene crnim pijeskom. Tu prvi puta na cesti viđamo signalizaciju za upozoravanje na pješčanu oluju! Jer zaklona na dijelu ceste od nekih 50-ak km jednostavno nema! Na sreću takva nas oluja nije zadesila (navodno djeluje na farbu auta kao brusni papir), samo beskrajna i dosadna kiša. Na dijelu sandura udaljenom od mora dižu se planine pokrivene glečerima, pod gustim, niskim oblacima. U ovim trenucima pejzaž i vrijeme djeluju vrlo monotono i depresivno, pa vožnja unatoč dobroj i ravnoj cesti postaje naporna. Po putu viđamo još pokoji turistički znak sa fotoaparatom, iako baš i ne viđamo nekakve znamenitosti, pa ništa niti ne snimamo.

Dolazimo do Skafttafell nacionalnog parka, odlučujemo se za jednosatnu šetnju do vodopada sa polazištem u obližnjem kampingu. Nakon polusatnog hoda dolazimo ne do vodopada, već do glečera Skafttafellsjokulla (jokull = planina) i tu ne možemo dalje (odustali smo od penjanja po glečeru jer smo se ipak htjeli živi vratiti na kontinent). Glečer se inače spušta do skoro 0 m nadmorske visine! A vodopad je sigurno presušio, kažemo, bit će bolje dogodine. Pri povratku susrećemo grupu razdraganih starčeka, francuskih turista koji nas veselo pozdravljaju (ovo je bio prvi puta da nam se netko, osim recepcionera, samoinicijativno obratio na Islandu, inače ljudi i usred pustinje prolaze pokraj tebe ko da te ne vide - takvi su valjda skandinavci - ako ih i pozdraviš, odgovaraju hladnoćom glečera).

Pri povratku u kamping provjeravamo strelice, glečer desno, vodopad lijevo. Mi smo dakako bili krenuli desno. Mea culpa. Kiša koja s vremena na vrijeme sipi i temperatura od punih nekoliko stupnjeva ubijaju nam svaku volju za ponovnim pokušajem pronalaska vodopada.

Po putu stajemo prezalogajiti na benzinskoj stanici (a gdje bi inače?), te ja pitam curu za pultom da mi objasni one turističke znakove s fotoaparatom što ih viđamo po cesti. Objašnjenje: to su upozorenja vozačima na učestale radarske kontrole na cesti od strane islandskog MUP-a. Koješta, §~#%@&¤$ ... Samo zbunjuju turiste s tim oznakama, drugi put dolazim s rječnikom islandskoga!

Jokulslaron

Sad smo već pod Vatnajokullom, planinom i najvećim islandskim glečerom (2500 kv. km) i stižemo na jezero Jokulslaron. Jokulslaron s lijeve strane ceste, more odmah s desne, spojeni kanalom preko kojega vodi most. A na Jokulslaronu plutaju - sante leda!!! Naime, dotične se gromade leda otkidaju s glečera, formiraju jezero u kojem se tope, te se izlijevaju u more. Riječi prizor teško mogu opisati.

Ovaj je dio Islanda opasno područje jer veliki glečer prekriva aktivne vulkane. I u isto vrijeme drži zarobljenim velike količine vode ispod sebe. Kad bi došlo do erupcije, od glečera i jezera koja skriva nastao bi ogroman vodeni val koji bi odnio sve pod sobom. Pa ti živi na Islandu.

Prolazak kroz Hofn na jugoistočnoj obali označio je kraj civilizacije. Iako smo stalno na glavnoj cesti N1, ista je od sada na mahove asfaltirana, na mahove makadam. I to makadam obično baš na prijelazima preko brda i na ostalim teškim dionicama. A prva je takva dionica bila odmah nakon Hofna: makadam, uspon 16%, na rubu ceste provalija, zaštitnu ogradu možeš samo sanjati, vjetar jačine koja ozbiljno otežava otvaranje vrata auta i - pada snijeg!!! Da, još 6 dana do ljeta, a oko nas pada snijeg. U suprotnom smjeru prolazi ralica... Na sreću snijeg se odmah topi na cesti, a već po silasku s prijevoja dočekuje nas naša stara suputnica kiša.

Cesta se po prvi puta odvaja od obale i vodi prema sjeveru, ka istočnom dijelu Islanda. Aute na cesti susrećemo sve rjeđe i rjeđe, penjemo se sve više i više i ponovno nas dočekuje snijeg. Ovaj puta ozbiljan. S desna je stalno ponor, pa vozimo skoro skroz na lijevoj strani ceste, a vidljivost postaje sve lošija, te se vozimo sa 4 žmigavca stalno upaljena. Bespotrebno, jer smo jedini na cesti, drugih autiju više nema. Na cesti se stvara bljuzga (lance dakako nemamo), auto s vremena na vrijeme zapleše rock-and-roll po cesti, te smanjujemo brzinu na 30 km/h. Brda su uskoro pod snijegom, a mi se strpljivo vučemo dalje. Nakon dosta vožnje napokon prelazimo najviši dio ceste i počinjemo se spuštati s druge strane, prema kanjonu Lagarfljota. A gdje je Lagarfljot, tamo je i Egilsstadir, jedan od najvećih gradova na Islandu (toliko je velik da smo ga skoro fulali i greškom prošli kroz njega). Kako je već bilo 20 h, odlučili smo pokušati pronaći kakav restoran. I nalazimo restoran u hotelu Icelandaira. Ambijent je izvrstan, jelovnik stiže. Otvaram jelovnik, predjela, uprem prstom slučajno u jedno od njih i - šok! - cijena predjela oko 400 kn. Šta sad, da bježimo, šta ćemo, kud ćemo?!?! Na sreću konobarica nam nudi menu dana koji stoji nešto manje od dotičnog predjela, pa se odlučujemo za nj. Da, i za bokal vode. Spas u zadnji čas! Klopa je bila vrhunska, punjeni lososi! Skupo, ali nezaboravno.

Iako je originalni plan bio da prespavamo u Egilsstadiru, zbog straha da nas zadnji dan ne dočekaju mnogobrojni kilometri loše ceste (što se kasnije pokazalo točnim), odlučujemo nastaviti nakon večere proći još nekih 150 km. Put nas vodi kroz najseoskije dijelove Islanda, farme su razbacane pored ceste. Na Islandu postoji bezbroj ovaca koje pasu jednostavno posvuda (gdje ima trave dakako). Često su uz cestu, pa i po cesti, gdje kao i sve druge životinje na Islandu imaju prioritet pred vozilima. Tako da svaki vozač mora dobro paziti da ne drmne kakvu živinu na cesti, što nije nimalo jednostavno s obzirom na njihov broj. Farme su nestale iz vidika, a mi smo nastavili vožnju pustom visoravni. Pored nas je ostala kućica za nuždu. Ne za nuždu koja prva pada na pamet! To je naime mala drvena kućica s pećicom i radio-vezom u koju se mogu skloniti oni nesretnici koji se zateknu na nekoj od tih pustih islandskih visoravni u trenutku kad se vremenske prilike okrenu protiv njih. Nalože vatru i čekaju pomoć!

Mi smo se hrabro probili do planine Modrudalsfjallgardar, gdje smo s asfalta došli na crvenozemljanu makadamsku cestu po kojoj smo jurili 80-ak km/h i to je bio pravi mali reli među planinskim vrhovima oko nas. Pojavljuju se prvi džipovi, najavitelji civilizacije (ne treba se odmah poveseliti, jer kako kaže stara poslovica, jedan džip ne čini civilizaciju). 22:37 je sati, i po prvi puta danas, nakon snijega, kiše i opet snijega, sunce izbija iza oblaka te me tjera da na nos nataknem naočale za sunce! Večernje sunce ne grije puno, ali je neobično nisko i jako, te tuče u oči.

Odlučujemo potražiti smještaj negdje oko jezera Myvatn (jezero komaraca), na SI Islanda, ali signala na mobitelu ni za lijek. Sve se više razvedrava, i malo prije jezera stajemo uz narančasto brdo na još jednom geotermalnom polju sa fumarolama i vrelim blatom iz kojega izlaze veliki mjehuri zraka. To liči otprilike na lonac u kojemu vještica kuha čarobni napitak. Stajemo u prvom naselju na Myvatnu - Reykjahlidu. Sumnjičavo promatramo **** hotel misleći kakva tu mora biti suluda cijena noćenja. Provjera i iznenađenje - ništa skuplje nego do sada. U sobi dva velika prozora s pogledom na dva vulkana i jezero!

Radijatori ugodno griju.
Napokon na toplom......