|
Island
|
||||||||||||||
Dettifoss, HverfjallJutarnji pogled kroz prozor kaže da su oblaci potpuno zaklonili naše krasne vulkane. Kiša pada. E pa dobro jutro! U sobi imamo set za pripremu kave s grijalicom za vodu i Nescaffe-om. Nakon crnačkog znoja što smo ga pili ovih proteklih dana, napokon pijemo pravu kavu. Treće jutro na Islandu izlazimo iz hotela dobro zabundani. U auto i - povratak cestom nekoliko desetaka kilometara unatrag do skretanja za Dettifoss i zatim 28 km najgore ceste dosad, richtung sjever. Obaveza vožnje s kratkim svjetlima je ovdje potpuno opravdana, jer je zbog sivila okoline druge aute, pa čak i rupe na cesti dosta teško na vrijeme primijetiti.
Odjednom tresak! Unatoč svom oprezu nalijećem na kamenčugu na cesti. Ima ih toliko posvuda naokolo da nisam primijetio da je ova malo veća od ostalih i da ju neću tako lako preveslati. Na koljena oko auta, provjera podvozja. Ništa ne curi, ne primjećujem nikakvu štetu. Nastavljamo put, sa zavišću promatrajući džipove koji bezbrižno jure po cesti. Stižemo do Dettifossa, najvećeg europskog vodopada, u kamenitom kanjonu Jokulsargljurfur. Ovdje vjetar puše tako da sam prisiljen omotati dio trenirke oko glave. Na par stupnjeva okolne temperature čini se kao da smo u Sibiru. No nije nam žao. Spuštanje po snijegom prekrivenim i skliskim stepenicama, skakanje poput divokoza po gromadama kamenja i na brzacima smo uz vodopad. Slijedeća destinacija prije povratka na jezero je Krafla, vulkan koji je zadnji puta bio aktivan ne tako davne 1984. Dakako da prilazna cesta vodi kroz poveće polje lave. Zatim se prolazi pokraj geotermalne stanice koja mirno proizvodi toplu vodu i energiju bez obzira na to što joj se nad glavom nalazi prijeteći vulkan. Zaustavljamo se na vulkanskom krateru Viti u kojemu je ledeno zelenkasto jezero. Pristupa nema, prestrmo je. Na Kraflu se može pješke, ali kako pada snijeg i puše jaki vjetar, nakon malo vremena smrznuti se sklanjamo u auto. Myvatn ponovo. Ovo je jezero (37 km²) stanište brojnim grupacijama ptičurina koje se tu gnijezde. Srećom da smo prošlu noć bili jako umorni, jer su neke ptice oko hotela kreštale nevjerojatnom žestinom, i ne bi me čudilo da poneki gost nije zbog njih mogao oka sklopiti. Staništu ptica ne prilazimo, jer još traje sezona gniježđenja. Prosječna dubina jezera je 2 m, a maksimalna 4 m, pa to pogoduje razvoju (za Island) bujne vegetacije oko jezera.
Skrenuvši s glavne ceste, nekoliko km vožnje kroz makiju dovodi nas u podnožje vulkana Hverfjall. Posred ravnice, sazdan od sivog kamenja, impozantan - promjer kratera 1400 m, dubina kratera 300 m. Zadnjim snagama penjemo se do kratera. Na vrhu nas je zamalo vihor odnio. Ljudi inače naprave krug po rubu kratera i s druge strane kratera se spuste u nj, ali nama to vjetar jednostavno nije dozvolio.
Malo dalje od Hverfjalla nalazi se Dimmuborgir, mjesto na kojem je u prošlosti prilikom neke od erupcija izbijala lava na površinu zemlje i gradila kojekakve čudesne formacije oko kojih se danas šeću radoznali turisti. Posljednji pozdrav jezeru, i krećemo put sjevera, stajaći na Godafossu, vodopadu poznatom po tome što je, po legendi, nakon što je Island prihvatio kršćanstvo, šef islandskih plemena u nj bacio statue tadašnjih poganskih bogova (Godafoss = vodopad bogova). Dolazimo u Eyjafjordur, prekrasan fjord na čijem se kraju nalazi Akureyri, drugi po veličini islandski grad (15000 duša), puno ljepši i od Reykjavika. Iako smo na sjeveru Islanda, klima je ovdje blaga, sve je puno zelenila. U gradu nalazimo kafić (što nije jednostavno, ne može čovjek bilo gdje popiti kavu) imenom Blaa Kannann, ili Plavi Lonac. Popis pića je na islandskom i francuskom, pa vidim da nude i espresso (prvi i jedini puta na otoku) što ne propuštamo. Od Akureyrija dalje napokon se vozimo samo po asfaltiranoj cesti, a na malom dijelu ceste koji popravljaju, divljak u jurećem džipu lansira zrno šljunka u staklo našeg auta, na kojemu je, iako se staklo nije raspalo, ostao jasan trag udarca. Mudro smo bili uplatili i "gravel protection" prilikom unajmljivanja, pa se ne brinemo puno hoće li nam stakla preživjeti put (jesu). Nakon Akureyrija stižemo u Glammbaer, nekad naselje a danas muzej koji svjedoči o načinu života starih Islanđana, koji su u malim kućicama prekrivenim slojem zemlje i travom živjeli sve do 1936. Već je večer i krećemo put zapada. Vozit ćemo se cijelu noć, pa po putu odlučujemo stati oko 23 h uz cestu pored jedne od bezbrojnih rijeka i malo sklopiti oči.
|
||||||||||||||
***
Ovaj je putopis autorsko djelo. Sva su prava pridržana, kopiranje i reproduciranje bilo koje vrste je zabranjeno. ***
Copyright © 2004-2025 Aventin |