Havana

Let za Kubu je bio skoro idiličan da nije bilo neke budale koja je u dva navrata skrivečki pušila (cigarete) u zahodu. Pilot se bio raspizdio i zaprijetio da će sletjeti u SAD-u i zatražiti pomoć američkih vlasti. Objasnio je nešto tipa da detektori požara reagiraju na dim, te da bi dok netko puši pravi požar mogao proći neopaženo. Majmun pušač se ipak urazumio i približili smo se Kubi. Kad smo joj se dovoljno približili kapetan nas je upozorio da nas čekaju turbulencije i nevrijeme. Počeli smo sa slijetanjem a oko nas su munje sijevale na sve strane. Poljubili smo pistu i dovezli se do aerodromske zgrade. Tropska kiša je stvarala vodene tokove koji su se slijevali preko avionskih prozorčića. Slijedi desetak minuta čekanja prilaza mosta za iskrcaj putnika avionu. Na razglas su nam javili da imaju problema s pristajanjem zbog jake kiše i vjetra.

Prosinac-ožujak bi inače trebao biti suhi dio godine s podnošljivim temperaturama i gomilom turista. Kad eto nevremena. Preko ljeta padaju kiše i temperature nepodnošljivo rastu a na jesen stižu uragani (ako ko voli...).

Aerodrom José Martí u Havani

Aerodrom José Martí je moderan i nov međunarodni aerodrom nekih 20 km južno od Havane na kojemu se putnik-namjernik nakon izlaska iz aviona uputi na policijsku kontrolu koja je priča za sebe i prvi kontakt s policijskom državom zvanom Kuba. Iz poveće se prostorije prolazi kroz jedan od 16 kontrolnih punktova, svi pod video-nadzorom (dobro dođe ako kao i ja držite lovu u putovnici, pa se prospe na šalteru kad ju murjak prolista). Na svakom se od punktova nalazi ostakljeni zatvoreni kiosk u kojemu sjedi jedan uredno odjeveni i obrijani policajac. (Policija na Kubi za turiste ne predstavlja nikakav problem, naprotiv tu su među ostalim i da brinu za turiste! Ako vas policija zaustavi na cesti, za to vjerojatno imaju dobar razlog.) Dok stojite pred šalterom, ostali turisti čekaju udaljeni nekoliko metara da dođu na red. Gužve pred šalterima su velike i procedura kontrole je iznimno spora. Ja sam bio negdje deseti u redu i čekao pola sata. Jednom na šalteru, stavljaju štambilj na turističku kartu koju ste zatim dužni čuvati i vratiti po izlasku iz zemlje. Putovnica se kontrolira na nekakvom aparatu koji liči detektoru lažnih novčanica. Moja tri puta nije prošla kontrolu, upalila bi se svaki puta crvena lampica. Policajac me pogleda s pogledom koji hoće reći "šta ćemo sada?", a ja mu uzvratim s otužnim pogledom tipa "znate ja sam iz Hrvatske, ni kod nas nije baš sve perfektno". Nakon malo češkanja po glavi i listanja putovnice slijedi neizbježno "welcome to Cuba", električna vrata se otvaraju i slobodan sam kao ptica...

Havana - Vedado

Iako sam znao da sam mogao ići na parking i uhvatiti nekog Kubanca da me za manje love vozi u grad, bijući mrtav umoran, odlučujem se za regularni taksi koji će me za 17 $ odvesti u Havanu. Tu smo, moj taksista i ja, na cesti za Havanu. Na cesti koja je tako slabo osvijetljena da ju moje oči jedva i vide, iako je kiša stala. 22 su sata i na asfalt su izmilila prijevozna sredstva svih oblika i dimenzija. Da pokušam dočarati scenu, zamislite: nađete se po noći na slabo osvijetljenom auto-otpadu i odjednom se začuje buka motora i stare kante se počnu kretati. Tako to izgleda. Taksista prilikom prelaska svakog vozila (cesta je "2x3" trake) trubi - većina vozila nema retrovizore pa ih se trubljenjem upozorava da ih se pretiče. Većina vozila će kreće cca. 30 na sat - valjda ne mogu brže, te ih moj šofer prelazi i zaobilazi na sve zamislive načine. Sa svih strana se pojavljuju ničim osvijetljeni biciklisti na vjerojatno prvom modelu bicikla konstruiranom negdje u nekada bratskoj Kini. Svi imaju otvorene prozore jer je vrućina nepodnošljiva. Gomila ljudi uz cestu i na cesti divlje maše vozilima da se zaustave. Auto je na Kubi luksuz koji si mnogi ne mogu, a dok je Castra sigurno i neće priuštiti. Uzevši europske cijene autiju (kubanske ne znam), elementarna matematika kaže da bi prosječni Kubanac morao raditi cca. 50 godina da si kupi najmanje sranje od auta koje se u Europi može uopće staviti na cestu. Svakih *doslovce* stotinjak metara stoji zaustavljen jedan auto koji je upravo dušu ispustio i čiji vlasnik užurbano radi na tome da ga ponovno oživi...

Transport na Kubi

Coco-taksi

Turista se na Kubi vozi u državnim, zadovoljavajuće komfornim taksijima. Postoji nekoliko taksi-kompanija, uvijek koriste taksimetre i prosječna cijena im je 1$/km. Postoje također i privatni taksiji, stare Lade u katastrofalnom stanju koje nemaju pravo voziti turiste ali će to rado učiniti jer time dobro zarađuju. Oni *ne* koriste taksimetre jer su isti baždareni na tarifu za Kubance koju taksista nikada neće primijeniti za stranca. Postoje i "taksiji" koji to uopće nisu već samo koriste vlastito ne-taksi vozilo u taksi svrhe. Uz uporno cjenkanje, moguće je tarifu svesti na pola tarife državnog taksija. Korištenje ovih ne-državnih taksija mi se čini smislenim samo ako se time postiže neka ozbiljna ušteda u novcu, i to zbog manjka elementarnog komfora u vožnji. Slijedeća kategorija su coco-taksiji, vozila dimenzija fiće, oblika šupljeg kokosa na tri kotača, koji mogu prevesti dva putnika za 0,5$/km. Kako ne volim da mi vjetar puše u lice nisam ih koristio. Dalje postoje (u manjem broju) razne vrste bicikala, kočija i raznoraznih vozila-mutanata koji imaju mogućnost transporta putnika ali mi se viče čine sredstvom zabave nego transporta.

Gua-gua (metro bus)

Za gradski prijevoz postoje i lokalne "autobusne" linije službeno zvane "metro bus", neslužbeno "deva" ili "gua-gua". Liče na šlepere čiji dio za teret ima prozore i dakako prevozi putnike. Plaćaju se u pesosima, djeluju ekstremno neudobno i ružno i u njima se voze samo Kubanci. Stanica gua-gue se prepoznaje po redu ljudi koji čekaju slijedeću da prođe. Turistima su od interesa samo za njihov fotoaparat.

ASTRO autobus

Za međugradski prijevoz postoje ASTRO autobusi koji povezuju cijelu Kubu, uglavnom su duplo jadniji od najjadnijeg autobusa s češkim turistima je *ikad* viđen na Jadranu. Na svakom su 4 mjesta rezervirana za turiste koji plaćaju dolarski ekvivalent cijene za Kubance. Od njih preferirajte luksuzne turističke Viazul autobuse koji povezuju najvažnije turističke lokacije na otoku, plaćaju se samo u dolarima i koštaju tek nešto više od njihovih ASTRO ekvivalenata. Strogo poštuju vozni red (što je na Kubi rijetkost), novi su i vrlo udobni ali treba imati pripremljenu majicu zbog agresivne klimatizacije. Viazul autobusi u Havani kreću sa posebne autobusne stanice, za 350 km računajte 25$.

Vlakovi također prometuju ali liče na sredstvo za prijevoz zarobljenika a ne putnika. Ovdje mi je iskustvo ograničeno jer sam vidio samo jednoga dok je na pruzi prelazio cestu na nezaštićenom prijelazu na kojemu ni signalizacija (cestovna) nije radila.

Nekoliko je turistički važnih otoka povezano mostovima s kopnom (zapravo nekom vrstom nasipa). Brodom je od interesa ići na najveći kubanski otok (osim glavnog dijela Kube kojega u ovom kontekstu zovem kopnom) na Isla de la Juventud, na jugu. Prijevoz se obavlja uglavnom brzim ruskim brodovima koji se dijelom izdižu iz vode kad ubrzaju. Prije nekoliko godina dva su se frontalno sudarila. Jedan je kapetan bio pijan.

Aerodromi postoje svuda po otoku. Ako vas zanima kako je letjeti sa Cubanom, jednom od najnesigurnijih aviokompanija na svijetu, pozvani ste za 50-100 dolara odabrati neku od destinacija na otoku. Ja sam letio s Aerogaviottom, drugim kubanskim avio-prijevoznikom, o tome malo kasnije.

Imate love i nije vam teško dati 70-100 dolara na dan za nekakav omanji auto - često ne baš u najboljem stanju? Volite nepredvidljive prometne zamke, ogromne rupe na cestama, manjak osnovne signalizacije i avanturu uopće? Rent-a-car je stvar za vas. Auto je neophodan za razne destinacije na koje je javnim prijevozom gotovo nemoguće doći. Treba paziti s parkingom jer za jednog Kubanca najobičniji retrovizor puno vrijedi.

Taksi me iskrcao ispred hotela Havana Libre u Vedadu. Vedado je turistička četvrt Havane o kojoj ćete čuti više kad se budem odlučio krenuti u obilazak grada. Za sada imam zadatak naći gdje prespavati. Kako su mi hoteli preskupi (50-150$ na dan, ovi <70$ nisu uvijek najsjajniji i zabilježeno je dosta krađa u sobama), stoga tražim privatni smještaj zvani *casa particular* (="privatna kuća", od sada nadalje samo "casa" [kaza]). To je zapravo dio nečijeg privatnog stana (sjećate se, Kubanac ne može posjedovati više od jednog stana ili kuće), uglavnom s odvojenom kupaonicom. Imam mapu Vedada i par adresa. Ko mi šta može? Može kiša koja je nanovo stala padati s rijetko viđenim intenzitetom. A kišobrana nemam. Ako ste gledali "Forest gump", dok je Tom Hanks bio u džungli kad je počela sezona kiša, e upravo je tako izgledalo! Pa, krenem ja tako u jednosatno traženje, i ne nađem NIŠTA! Jednostavno ulice u gradu nisu označene (kasnije ću saznati da se oznake ulica, jednostavna slova i brojke, na nalaze na fasadama kuća već na određenim mjestima na pločniku)!

Umoran, očajan i mokar do kože sjedam u haustor jedne kuće. Uskoro se pojavljuje neki tip, sjeda pored mene i slijedećih mi sat vremena priča o duhanu! Ja u komi, ne znam kamo ću a ovaj mi nabraja regije u kojima duhan najbolje uspijeva! Pitam je njega da bi telefonirao i on me upućuje preko ceste do javnog telefona i daje mi par novčića za telefon. Ali avaj, na telefonu visi neki tip i nikako da poklopi slušalicu. Kako je kiša popustila, odlučim, čekajući na telefon, napraviti par koraka i slučajno naletim na jednu od adresa s privatnim smještajem koju sam imao! Kako su vrata bila zaključana čekam da netko izađe i iskoristim priliku da šmugnem unutra i pokucam na vrata. Pojavljuje se neka simpatična bakica i kaže mi da ona trenutno nema mjesta, ali da će telefonom nazvati poznanike i pitati. Za par minuta baba se trijumfalno vraća i kaže da mi je našla smještaj i da druga gospođa dolazi po mene. Stiže moja nova gazdarica i vodi me k sebi u zgradu parsto metara dalje. Casa je, za kubanski pojam, relativno OK, a i da nije, baš me briga, bar imam gdje za prespavati. Cijena 25$ + 3$ doručak. Cijena casa se kreće 15-40$, najčešće 20-30$, 30$ u Havani, 20$ drugdje. Iako dosta ljudi ima tendenciju znati nešto engleski ili talijanski (zbog sličnosti sa španjolskim), služim se španjolskim u komunikaciji. Pomaže definitivno.

Izađem je van u obližnji bar kupiti sendvič, vratim se nazad i kako sam zaboravio ponijeti ključ, pokucam na vrata. Ništa. Lupam jače. Ništa. Skužim ja, fulao sam kat! Idem kat više, pokucam, i glas pita "tko je?" "Ja sam, gost" - viknem ja. Ništa. Vičem, lupam. Ništa. I gle, umorna budala opet fulala kat. Moj je zadnji, a ovaj gdje jesam to nije. Ali nitko neće otvoriti vrata. Strah ih je očito nečega. Iako Kuba nije poznata po kriminalu. Valjda kakve inspekcije? (Točan odgovor, kako ću kasnije saznati!)

Kat gore je napokon bio pravi kat. Laku noć.