Trinidad

Unatoč ventilatoru i klimi koja stvara buku dizel-motora, zbog velike vlage ne uspijevam zaspati prije 3:00, samo da bi me u 6:30 probudili kompresori (ili što sličnoga) pred hotelom za koji mi je Kubanac sinoć rekao da je u rekonstrukciji, a koji mi je preko puta case. Kako mi gazdarica kaže da ne mogu ostati još jednu noć jer ima rezervaciju, odlučujem doručkovati i dan ranije od plana otići u Trinidad. Na aerodromu sam bio uzeo Viazulov vozni red, bus ide u 8:35. Pozdravljam se s gazdaricom na kubanski način, bez rukovanja, po jedan poljubac na svaki obraz, popijem čašu *prokuhane* vode i odlazim. Stranci ne smiju piti vodu iz vodovoda jer je vrlo loše kvalitete.

Hotel Nacional u Havani

Ne kiši više. Nedaleko od case, pred hotelom Nacional nalazim taksi. Nacional je top-hotel u Havani, sagrađen 1930, odmah ponad Malecona, avenije-šetališta uz more. Taksista me vozi na stanicu Viazula u Novi Vedado, udaljenu 5 km. Usput mi daje adresu case čije vlasnike u Trinidadu "zna". Ovdje počinjem učiti da će mi većina Kubanaca koju ću sretati pokušavati nešto prodati ili mi na neki drugi način uzeti novce. Svi koji negdje dovode turiste beru proviziju, iako to neće nikada priznati. Turist je za Kubanca izvor novaca, jedini koji mu je na Kubi, otoku na koji stranci rado dolaze a s kojega Kubanci još rađe bježe, dostupan. I time se obilato koriste, snalažljivi kakvi jesu.

Na stanici Viazula saznajem da mi je bus zbrisao pred nosom jer mu je polazak u 8:05 a ne u 8:35 kako piše na prospektu Viazula. Dobrodošli u svijet kubanski rastezljivog poimanja vremena. Kako Viazul nakon polaska staje i na stanici ASTRO busova (ali ne i u povratku, da turisti ne bi koristili jeftine privatne taksije), uzimam drugi taksi i tražim da me vozi na stanicu ASTRO busova i da stigne prije mog busa. Taksista se raspičio po cestama i doveo me na odredište, gdje me uhvatio gnjaviti neki tip na cesti da za cijenu busa uzmem taksi za Trinidad zajedno s još nekim koga će uskoro uhvatiti. Pritom mi je kazao da još treba samo jednu osobu, što je bila laž, jer sam mu ja bio prvi putnik za Trinidad, a tražio ih je ukupno tri. Kako nisam znao je li moj bus za Trinidad već stigao, a i taksi je izgledao decentno (klimatizirana Xsara), odlučio sam uzeti taksi. Ovaj je taksi inače državni, ali sam uvjeren da i taksista ima neke privatne koristi od svog posla jer se inače ne bi pokazao tako zainteresiran za hvatanje klijenata.

Uskoro hvatač dovodi još dva Talijana s kojima se, kako znam talijanski, brzo skompam. Na putu se dogovorismo zajedno unajmiti casu u Trinidadu. Prolazimo kroz siromašna (siromašna za kubanski pojam!) predgrađa Havane gdje po prvi put imam priliku po danjem svjetlu vidjeti svu bijedu života na Kubi. Gore je od bilo čega što sam mogao zamisliti. Jednostavno mi pješčane plaže ne idu zajedno s ovom bijedom, ali stvarnost je jača od mojih iluzija. Žao mi je tih ljudi, ali ja sam ipak došao na odmor, a ne na pružanje humanitarne pomoći. Pokušat ću dalje ne misliti o toj mizeriji koliko ću god moći.

Izlazimo iz Havane na "carretera national" (=nacionalna cesta). To je glavna cesta na Kubi s 2x3 trake koja prolazi centrom otoka po gotovo cijeloj dužini. Kvaliteta ceste je očajna, kiša ponovno pada, na cesti se stvaraju jezerca po kojima auto svako malo proklizava, vidljivost se zbog kiše smanjuje na 50m, te je naš šofer prisiljen mjestimice usporavati na 40 na sat. Promet je rijedak jer na Kubi nema puno vozila, auto je za Kubanca oličenje luksuza. Na cesti svako malo srećemo nekog policajca u Ladi ili na motoru kakve se vidi u malo starijim američkim policijskim serijama. Prilikom sretanja svake patrole, taksista naglo usporava. Mjestimice srećemo tricikle kakve su Švabe koristile u II sv. ratu. Pod svakim mostom što prelazi cestu masa ljudi čeka prolazak nekoga tko će im pružiti prijevoz, a na mostovima, gledano s ceste, stoje revolucionarne parole kakve su Rusi i Kinezi napustili nakon prve petoljetke, tipa "domovina ili smrt", "revolucija se brani životom", "socijalizam je sreća za Kubu", "radimo i gradimo" itd. (sad vi nastavite s *puno* mašte). Centar otoka je monoton. Osim plantaža šećerne trske, nema apsolutno ničega za vidjeti. Havana je na sjevernoj strani Kube, dosta na zapadu, a Trinidad na južnoj strani negdje centralno po dužini otoka, sa sjevera zaštićen planinom s tropskom vegetacijom.

Ruralni prijevoz na Kubi

Nakon 2 sata vožnje silazimo s glavne ceste i krećemo po cesti na kojoj su rupe mjestimice takve da se u njih pješke može pasti i slomiti nogu. Kraj je siromašniji od Havane, kiša i dalje pada, no od ljudi uz cestu *nitko* nema kišobran - štite se od kiše komadima najlona. Poneki se sretnici transportiraju na otvorenoj platformi starih kamiona za prijevoz rasutog tereta, 20-30 ljudi nagurano. Oni manje sretni čuče na "kočijama" koje obično vuče konj kojem se mogu rebra pobrojati. "Kočija" znači dvije daske na kojima 5-10 ljudi sjedi, licem okrenuti jedni prema drugima. Svako malo prelazimo kakvu prugu koja se i ne vidi jer po njoj teče bujica blatne vode širine 3-4 metra. Taksista svaki puta ekstremno usporava i prelazi vodu s maksimalnim oprezom. Malo dalje srećemo Viazulov bus što je sletio s ceste i lupio u neku ogradu (kasnije ću saznati da to *nije* bio bus s kojim sam trebao ići, taj je dolazio tek nakon nas). Kroz koje god mjesto da prolazimo, ljudi lijeno sjede pred svojim kućama čekajući da život prođe.

Uz cestu viđamo zatvor koji nas podsjeća na karakter vlasti zemlje u kojoj smo na odmoru. Šofer se negdje zaustavlja da obavi neki privatni posao, mi malo čekamo i zatim idemo dalje. U daljini se vide planine ponad Trinidada i uskoro se spuštamo na cestu koja vodi uz more. Plaže ovdje ne vrijede bog-zna-što, dolazimo u Trinidad gdje nas taksista ostavlja u centru (nemojte ovo shvatiti kao centar nekog europskog grada).

Tri mušketira kreću u potragu za casom i susreću se s njima novim faktorom u kubanskoj jednadžbi, jineterosima ("jinetero" [hinetero] = jahač), uglavnom mlađim dečkima koji pod plaštem "ljubazne" pomoći pokušavaju doći do love turista, na ovaj ili onaj način. Tehnika im je obično prići turisti s "amigo, amigo", privući pažnju, pitati klasično "what country" i jednom kad dobiju odgovor razvezati jezik o tome kako imaju brata baš u toj zemlji itd. Jako su dobro informirani i čovjek ima tendenciju povjerovati im. Zatim prate turistu, ne ispuštaju ga, vode ga do case gdje će dobiti proviziju, traže da im turista plati piće jer oni nemaju love, vode ga po gradu i zatim traže 20$ za uslugu "vodiča". Međusobno su dobro organizirani i u stanju su neugodno urlati za turistima koji se drznu ignorirati ih. Ipak, osim što su neugodni, nisu opasni (iako je razuma predostrožnost svakako preporučljiva).

Nebo se ponovno otvara, prolom oblaka, sklanjamo se u peso-trgovinu gdje se na prste može nabrojiti broj raznih nekvalitetnih artikala ponuđenih na prodaju. Brojni su artikli racionalizirani i Kubanci ih kupuju "na točkice". Kiša nakon nekog vremena posustaje, ali kako je mjesto na kosini, na 5m širokim, popločenim ulicama još uvijek teku prave male bujice. Prisiljen sam obući sandale, zasuči nogavice, i gaziti preko duboke bujice koja prijeti svojom silinom srušiti i odnijeti svakog putnika-namjernika. Napokon nalazimo casu za troje, zasebnu malu kućicu u jadnom stanju, 30$, uzimamo ju. Mogli smo dobiti kućicu jer je ona vlasništvo oca obitelji, a mater posjeduje drugu u kojoj žive (što je rijetkost). Registrirane case imaju na ulaznim vratima naljepnicu s plavim trokutom i plaćaju mjesečni porez od nekoliko stotina dolara, zavisno o kvadraturi i lokaciji, plus dodatni porez na promet. Porez se plaća cijele godine, a sezona traje samo dio godine. Pa računajte. Da se ne bi Kubanci slučajno obogatili!

Paladar - privatni restoran na Kubi

Na ručak odlazimo u državni restoran. Isti nisu poznati ni po kvaliteti hrane ni po uslužnosti. Imaju dva jelovnika, u pesosima za Kubance i u dolarima za strance. Cijena sasvim prosječne klope - 8-10$. Skupo? Da. Dobra je vijest da je kiša napokon potpuno stala. Slijedeća kategorija restorana su *paladari*. Paladar je privatni restoran s kapacitetom od max. 12 osoba koji su bolji od državnih, ali pod velikim poreznim pritiskom i kojekakvim administrativnim zabranama tipa "ne smijete prodavati jastoga i ribu", te im ruže baš ne cvjetaju. Postoji opcija i jesti u nekoj casi koja nije registrirana za prehranu već nudi klopu ilegalno.

Trinidad - centralni trg

Trinidad je inače grad čiji je centar UNESCO-v spomenik kulture. Prizemne kuće, ogromni (do 5m visoki) rešetkama zaštićeni prozori kroz koje se u unutrašnjosti kuća vidi ostatak nekadašnjeg sjaja ovog grada. Po danu grad posjećuju horde turista koji svoje fotoaparate s jakim objektivima guraju bez pitanja kroz rešetke ljudima u kuće i slikaju kao da su u zoološkom vrtu, s majmunima s druge strane rešetaka. Kako smo trio fantastikus bili vise raspoloženi za provod nego za kulturu, od kulturnih spomenika i muzeja nisam vidio apsolutno ništa. Ostavljeno za slijedeći puta. Navečer ekskurzije odlaze i grad opusti. Grad je pun uličnih prodavača nekvalitetnih cigara, koje su ponekad čak i lažne (prave ih i od lišća stabla banane i nemaju veze s duhanom). Tko god želi kupiti cigare neka to učini u nekoj ovlaštenoj trgovini, a ne na ulici. Srećemo jednu Švabicu koja putuje kubom već 6 tjedana i dolazi iz mjesta Maria la Gorda, na ekstremnom zapadu Kube, s krasnom plažom i obližnjim koraljnim grebenom - rajem za ronioce. No u blizini su tereni močvarni. Mala je zaspala na plazi od 17-19h i izgledala je kao da ima neku opasnu tropsku bolest, puna crvenih točkica. Komarci su ju doslovce *pojeli* - po licu, rukama i nogama imala je stotine uboda tih malih gamadi! Tražila je poput mene Internet (da se javim mamilom jer su telefonski pozivi iznimno skupi) te smo našli nekakav Internet-caffe (samo za strance naravno, kao dosta toga na Kubi gdje su Kubanci često građani drugog reda) ali su nam rekli da zbog kiše nema Interneta?!?

Navečer srećemo trećeg Talijana koji kaže da se u njegovoj casi dobro jede, pa idemo s njim na večeru. Za 4$ napokon dobro jedemo na Kubi. Otišli smo zatim van u centar mjesta gdje svira živa muzika, svi se tu okupljaju i dobra je atmosfera. Nakon par sati zabave odvlačimo se nazad doma.