PUTOPIS
Lastovo

Skrivena Luka

U 4:30 je napokon svanulo i ja sam izašao iz šatora umiti se u morskoj vodi. A to nije tako lako na Lastovu jer je obala prekrivena kamenim gromadama koje jako otežavaju pristup moru. Jugo je popustilo a ja sam, unatoč nespavanju, bio dosta odmoran.

Maksimalno blizu moru postavio sam kuhalo kako bi napravio jutarnju kavu (ipak sam došao posjetiti otok a ne spaliti ga). Dok se kava pravila krenuli su u napad komarci. Komarci su na Lastovu jutarnji tipovi. Krenu u zoru u velikom roju, lete i zuje na sve strane, ali su - glupi. Naime, kako slete na kožu tako ih se mlatne i gotovi su. Ipak nije neki naročiti užitak jednom rukom držati šalicu kave a drugom mahati karate-udarcima svuda oko sebe i po sebi. Nakon brzog doručka uzeo sam WC-papir i krenuo nać neko zgodno mjesto.

A svuda pod borovima uz obalu krasne lokacije za kampiranje! Toliko dobre da mi je bilo žao unerediti jedno takvo mjesto. I tako sam stigao do kraja uvalice gdje sam otkrio parkirani auto i dvije osobe koje su još spavale na obali pod vedrim nebom.

Nakon što sam obavio posao u nekom šumarku, spakirao sam šator i stvari te krenuo nazad prema luci. Od luke sam krenuo glavnom cestom prema unutrašnjosti otoka. Vani nije bilo žive duše što nije ni čudo s obzirom na doba dana. Prošao je neki kombi koji je vozio ljude na ranojutarnji brod i ponudio mi prijevoz do sela (mjesta Lastova) no kako sam ja kanio krenuti sporednom cestom što vodi preko jugozapadnog dijela otoka zahvalio sam se na ponudi. Po sjećanju sam skrenuo na cestu što vodi prema nekadašnjoj kasarni. Tek da se prisjetim nekih prošlih dana prije nego što nastavim uzbrdo prema Humu, najvišem vrhu otoka (415 m). Vrijeme je bilo oblačno što mi je sasvim odgovaralo za treking.

Asfaltirana vijugava cesta vodila je uzbrdo. Pogled se otvarao na Vinopolje pod cestom i na Platidog, najsjevernije lastovsko brdo. Cesta se penjala i penjala dok su se ponad vrhova lastovskih brda počeli gomilati sivkasti oblaci (zapravo su oblaci jurili nad otokom!). Unatoč maloj visini otoka najviši vrh više nije bio vidljiv - izgubio se u povećem oblaku. Kako se cesta uspinjala vjetar je postajao sve jači i jači a vidljivost sve manja i manja, dok nije pala na nekoliko desetaka metara. Hodao sam tako u toj magli dok nisam napokon izbio negdje između Huma i susjednog Pleševog brda. U blizini se nalazi vojni helidrom HV-a, a povrh njega nekakva vojna stanica (radarska?) - na cesti stoje table koje zabranjuju prolaz. Zabranu sam lagano ignorirao i popeo se do platoa helidroma, potpuno otvorenog na divljanje juga, odakle puca pogled na jugozapadnu obalu otoka. Na kraju niza od nekoliko divljih i teško pristupačnih zaljeva vidjela se Skrivena luka (ili Portoros, kako se još zove) - potpuno zatvoreni zaljev, moja današnja destinacija. Na južnoj strani zaljeva, na visokim stijenama stoji svjetionik Struga, stotinjak metara iznad površine isto toliko dubokog mora.

Kad sam se nauživao pogleda vratio sam se malo unatrag, na mjesto gdje se odvaja makadam što se s južne strane Pleševog brda spušta prema Skrivenoj luci.

Ovaj dio Lastova je gol, pomalo liči na Kornate. Unatoč zelenilu svuda se vide tragovi prijašnjih požara. Zbog komada kamenja hodanje po putu je dosta teško. Nakon obilaska brda Sovrnjal put se spaja s cestom što mjesto Lastovo (na istočnoj strani otoka) spaja sa Skrivenom lukom. Odatle do Skrivene luke cesta vodi nizbrdo. Uskoro se pojavljuje mali autić i tip me na engleskom pita hoće li me povest dole. Pristajem. Tip je Lastovčan koji je prije 30 godina otišao trbuhom za kruhom u Ameriku.

Lastovo - Skrivena Luka
Lastovo - Skrivena Luka

Ostavlja me na ulazu u Skrivenu luku, u tom malom mjestu s razbacanim kućama uz more. Zapravo prije bi se reklo nakupina kuća nego mjesto. Nigdje žive duše. Pokušavam se spustiti do 50-ak metara udaljenog mora. Napreduje se teško - nekakva suha trava iznad nezgodnog kamenja, svaki korak je opasnost za nožni zglob (unatoč cipelama za treking koje nosim). Jednom na neuglednog morskoj obali, pokušavam doći do kraja uvale na kojoj vidim šljunčanu plažu. Napokon kupanje! Ulaz u vodu je težak, dno je vrlo plitko i kamenito, puno ježeva skrivenih u nekakvim bijelim algama. Svaki korak je rizik za stopala. I povrh svega tu i tamo kakva podvodna kamenčuga. Kad sam napokon došao u dosta duboko da bi mogao zaplivati otkrio sam da je vidljivost u vodi očajna, tek nekoliko metara, što je posljedica dna prekrivenog muljevitim pijeskom. Osvježenje je ipak bilo dobro. Ovaj dio uvale je neinteresantan, tražim mjesta gdje mogu zaroniti na dah (na ruksaku teglim i peraje za ronjenje).

Krećem putem što vodi prema svjetioniku Strugi na južnoj strani zaljeva, po putu uz kojeg niču nedovršeni apartmanski blokovi. Na samom tjesnacu na ulazu u zaljev nalazim mjesto na kojem se nekako može ući u vodu i tu ostajem. Dno je bolje nego u uvali ali svejedno ne pretjerano interesantno. Ovdje ću provesti ostatak dana jer mi se čini najbolje mjesto u okolici. Večer je donijela jačanje juga koji u ovom dijelu zaljeva puše iz istočnog smjera. Ovaj put sam i zaspao.

San nažalost nije dugo trajao jer me usred noći probudio vjetar koji je više ličio na tornado nego na jugo! Šator se izvijao na sve strane. Uskoro je počelo i grmjeti. Super, grmi, ja pod stablima i u mračnoj noći - nemam kamo drugdje! Tutnjava gromova je postajala sve jača i jača pa sam izašao iz šatora i spustio se pod stijene na obali. Nad istočnu obalu Lastova nadvio se ogromni oblak iz kojega su munje sijevale na sve strane. Malo kasnije u noći pojavio se još jedan oblak ali taj je obišao otok s zapadne strane ne dotaknuvši ga uopće.

Slijedeća stranica
Lastovo: Lastovo (selo)