PUTOPIS
Lastovo

Lastovo (selo)

Gromovi su se utišali a zora je svanula. I komarci su svanuli. Nevrijeme je prošlo, dan je obećavao sunce.

Nakon što sam sa žalošću ustanovio da je moj kubanski šešir (koji je bio pričvršćen za ruksak) ostao negdje po putu u šikari kroz koju sam se provlačio, krenuo sam natrag oko zaljeva i dalje na cestu što vodi k mjestu Lastovu. Asfaltirana cesta vijuga među brdima i vinogradima da bi se nakon nekoliko km uspela do mjesta Lastova.

Mjesto Lastovo se nalazi na obroncima brda, okrenuto prema unutrašnjosti otoka. Većina kuća je građena od kamena što mjestu daje neki mediteranski ugođaj, odavno nestao u mnogim gradovima na Jadranu. Na mnogim kućama još stoje "fumari", dimnjaci što liče na male tornjiće. Ovakvi se dimnjaci ne vide baš svugdje!

Lastovo
Lastovo

"Skalinima" se od podnožje mjesta stiže do crkve okružene prostranim podijem. Odavde je dobar pogled na okolna brda. Sjećanje mi kaže da sam jednom odavde pratio lastovski Poklad, događaj pri kojem se s jednog obližnjeg brda veže uže do ispod mjesta Lastova i zatim se po tom užetu spušta lutka koja po putu i par puta eksplodira! Lastovski Poklad obilježava priču po kojoj je jednom davno emisar katalonskih gusara tražio predaju otoka dok je gusarska flota opsjedala Korčulu. Lastovčani su emisara zadržali, a kad su gusari krenuli na Lastovo iznenadno nevrijeme je potopilo gusarske brodove. Lastovčani su emisara na magarcu sproveli po selu, spustili ga po užetu do doline i navečer spalili na lomači.

Uz crkvu je i škola na kojoj još stoji natpis "živjeli saveznici SSSR, Amerika i Engleska". Hej, vrijeme na ovom otoku stvarno sporo prolazi!

Glavna cesta vodi od crkve do Pjevora, centra mjesta. Tu su pošta, trgovine i dva kafića. Na Pjevoru hlad stvaraju dvije velike lipe i pogled se odavde prostire daleko preko mora sve do susjedne Korčule. S Pjevora se spušta vijugava cesta sve do Sv. Mihajla, crkvice na obali mora s čije se desne strane nalazi mala uvala s nekoliko kuća (uglavnom apartmani za iznajmljivanje), a s druge strane veliki mul na kojem je u vrijeme Italije bila uljara i odakle se brodovima prevozilo maslinovo ulje u Italiju.

Na jednom se mjestu na mulu nalaze zahrđale stepenice za silazak u more, užetom privezane za mul da se ne odvale u more. Ovdje sam napokon uspio ući u more na Lastovu bez da se polomim skačući po kamenju. Iako posve neatraktivno, mjesto je sasvim OK za provesti ostatak dana u pravom ljetnom ambijentu, kupajući se i sunčajući.

Malo podalje od obale pronašao sam pošumljeni ravni plato, idealan za postavljanje šatora. Ovdje više nema borova pa neću muku mučiti sa smolom što sa njih pada.

Kad mi je bilo dosta kupanja u Sv. Mihajlu uzeo sam osnovne stvari i peraje i krenuo nać jednu novu uvalu - uvalu Zace na jugoistoku otoka. Kad sam došao do ruba naselja potražio sam nekoga da mi objasni put do uvale. Ušao sam u jednu kuću i na ulazu skoro odvalio pol hodnika - zaboravio sam da su moje metarske peraje učvršćene na ruksak poprečno! Nakon što sam se nekako uvukao u kuću mama obitelji je pozvala sina koji je mi je objasnio da stići do uvale Zace (ja sam ju greškom nazivao "Zeca") nije baš jednostavno i da će me dio puta prevesti autom. Dobri neki ljudi.

I krenusmo mi prvo asfaltom, zatim makadamom i zatim putem na kojem je trava bila već 30-ak cm visoka i po kojoj je podvozje auta šumilo kao tupa kosilica. Došli smo do ruba neke šume i odatle je trebalo nastaviti pješke po putu koji je vodio preko brda. Nakon pola sata hopsanja po kamenju spustio sam se do male zgodne uvalice okružene stijenama. U uvali stoji i nekoliko ruševnih kuća. Dno uvale je kompletno prekriveno vlasuljama pa treba paziti kad se ulazi u vodu. Nakon 20-ak metara već je dosta duboko. Bilo je vrlo ugodno provesti popodne ovdje. Po povratku sam pokušao naći na mojoj mapi označen put za slijedeću uvalu ali lastovski gustiš jednostavno nije dopuštao skretanje bilo kuda s puta na kojem sam bio.

Po povratku u Sv. Mihajla podigao sam logor, presvukao se i krenuo natrag uzbrdo u mjesto. Iznad mjesta se nalazi mali stari kaštel koji danas služi kao meteorološka stanica i do kojeg se stiže za 15-ak minuta hoda. S kaštela se vidi gotovo cijeli otok. Sunce je zalazilo negdje ponad Visa a nebo se obojilo u neku čudnu, potpuno nestvarnu crveno-ljubičastu boju...

Po silasku sam u mjestu našao nekakav restoran što nije ulijevao puno povjerenja na prvi pogled, ali se ipak pokazao OK za pojesti jednu sasvim dobru pizzu. Uz mene je ovdje večeralo još samo 5 turista!

Slijedeća stranica
Lastovo: Pasadur