Dolazak

(vrijeme putovanja: listopad - 24 fotografija)

Nedjelja je, na autoputevima kroz Sloveniju i Italiju nema puno prometa (što je najbitnije, nema kamiona). Stoga dosta prije planiranog vremena stižem u Treviso, pa idem prvo do centra malo prošetati. Grad me baš ne impresionira. Odlazim do nekoliko kilometara udaljenog trevižanskog aerodroma. U neposrednoj blizini aerodroma nalazi se nekoliko naplatnih parkirališta; na jednom od njih ostavljam auto. Mala i neugledna aerodromska zgrada daje do znanja da je ovo tek jedan sporedan talijanski aerodrom (ništa nalik 30 km udaljenom venecijanskom aerodromu). Većinu letova odavde čine Ryanair-ove linije, pa tako i moj današnji let za Maltu.

Malta se zemljopisno nalazi u visini Tunisa, nekih 300 km udaljena od obala Tunisa na zapadu i Libije na jugu, a stotinjak km južno od Sicilije. Iako je već kraj listopada, temperatura zraka oscilira od 19°C noću do 25°C danju, a trenutna temperatura mora je oko 25°C. Maltu sačinjavaju 3 otoka: najveći nastanjeni otok zove se kao i država – Malta (na jugoistoku arhiplaga; na njemu živi većina stanovništva), manji nastanjeni otok je Gozo (na sjeverozapadu), a treći otok, na kojem gotovo nitko stalno ne živi je Comino, i smješten je između Goza i Malte. Osim ova 3 veća otoka tu je još 20-ak manjih otočića i hridi. Država Malta je površinom velika poput otoka Brača, no nastanjuje ju čak 400.000 stanovnika, dakle izuzetno je gusto naseljena. Kako smo odnedavno dio EU, na Maltu možemo samo s osobnom iskaznicom.

Na aerodromu nemam šta za raditi osim popiti kavu, pa uskoro prolazim kontrolu dokumenata i ručne prtljage i dolazim do izlaznih vrata (gate-a). Promatram putnike i lako zaključujem tko su Maltežani – malo su tamniji od nas, bojom kože malo vuku na Arape. Očito dole ima puno više sunca nego u ostatku Europe. Puno prije početka ukrcaja stvara se dugačak red pred izlaznim vratima. Nakon pola sata, vrata se napokon otvaraju te krećemo (pješke) do aviona. Putnici se smještaju, a pilot nas upozorava da malo kasnimo čekajući da nam ukrcaju prtljagu.

Dižemo se u zrak i dugo vremena nemirno letimo kroz oblake. Cijelo vrijeme stuardese zuje po avionu prodajući štošta, od sendviča do lutrije (!). Ukoliko jednog dana legaliziraju prostituciju, nemam nikakave sumnje što će slijedeće nuditi Ryanair tijekom leta. Neka, za ono što sam platio za avio-kartu spreman sam i pogurati avion na pisti... Naposljetku se ispod nas razvedrava i vidi se kopno; letimo iznad Sicilije. Južno od Sicilije nalazi se pomorski koridor kojim plove brojni teretni brodovi. Avion se spušta i ukoro se ispod nas ukazuje Malta. Sunce je zašlo iza horizonta, a na cestama se vide nepregledne kolone automobila (kako li je tek radnim danom?). Uskoro slijećemo na aerodrom u mjestu Luqa [lu'a], na južnom dijelu otoka (ovo je jedini aerodrom u državi). Cijeli je istočni dio otoka (šire područje oko glavnog grada Vallette) jedan megalopolis, sastavljen od brojnih naselja, koja su međusobno spojena i čine jednu cjelinu. Po izlasku iz aviona odmah osjećam da sam došao u jednu drugu klimatsku zonu, gdje su kratki rukavi i u ovo večernje doba primjereniji od tople trenirke i jeans-a.

Iako je i na Malti ljetna turistička sezona gotova, cijene brojnih hotela na otoku nisu baš niske (a prema ocjenama gostiju, ti isti hoteli i nisu nešto kvalitetni). Stoga sam se po prvi puta odlučio na smještaj kod domaćina, dakle unajmio sam sobu u stanu u kojem domaćin živi. Stan se nalazi u San Gwannu, naselju 2 km udaljenom od Slieme (Sliema [slima] je naselje na obali, turistički centar s mnoštvom hotela i ostalim turističkim sadržajima). Taksi na Malti je dosta skup (pogotovo za ovo moje niskobudžetno putovanje), pa do San Gwanna idem lokalnim autobusom.

O lokalnim autobusima: Arriva je poduzeće koje održava lokalne autobusne linije na otocima Malti i Gozu. Do prije nekoliko godina lokalni autobusi su bili prastara vozila koja su turisti rado fotografirali da bi po povratku s Malte pokazivali u čemu su se vozili, no tada je flota autobusa modernizirana. Moguće je kupiti kartu koja vrijedi 2 sata (od vremena kad je kupljena) ili kartu koja vrijedi cijeli dan (do prestanka vožnje dnevnih autobusa). Cijena ovih karata je gotovo ista, pa se u većini slučajeva isplati uzeti dnevnu kartu (postoji i tjedna karta, no kako na Malti ostajem 4 dana, ta me ne zanima). Karte se kupuju kod šofera, a vrijede na cijeloj mreži dnevnih autobusa na otoku Malti, s mogućnošću presjedanja po volji (postoje i noćni autobusi, za njih ove karte ne vrijede). Autobusna mreža je odlično označena. Na svakom su stajalištu istaknute (brojčane) oznake autobusnih linija koje tuda prometuju. Osim oznake, svaka je linija obilježena pripadajućom bojom, ovisno o krajnjem odredištu linije (npr. za Marsaxlokk voze linije plave boje). Na svakom stajalištu se nalazi tablica s vremenima dolaska pojedine linije (učestalost dolazaka je, ovisno o liniji, između 15 i 60 minuta), a na nekim stajalištima i displeji s vremenima dolaska slijedeće linije. Ova vremena ne treba shvaćati previše ozbiljno jer kod velikih prometnih gužvi, kakve su na Malti jako česte, vozni redovi ne znače puno.

Čovjek bi dosad pomislio da s autobusima na Malti nema problema, ali ima jedan, i to veliki. Naime, autobusne linije vrlo često slijede nevjerojatne cik-cak putanje po mjestima kroz koja prolaze, a usto je, osim za nekolicinu glavnih autobusnih stanica na Malti, teško skužiti kako i gdje presjesti s jedne linije na drugu. Stoga sam zaključio da nema šanse da uspijem jednostavno doći autobusom od aerodroma skroz do San Gwanna (nema direktne linije).

Zato idem "X" autobusnom linijom od aerodroma do bolnice Mater Dei, koja se nalazi nedaleko San Gwanna, te dalje pješice. E, da bi priča s autobusima bila još malo kompliciranija, osim "regularnih" linija postoje i "direktne"; oznake direktnih linija počinju s "X", a to što su "direktne" ne znači i da su brže. Tako nakon 40-ak minuta vožnje (za prijeći udaljenost od 10 km) napokon stižem do bolnice Mater Dei. Kao pješak na cesti treba paziti na smjer kretanja vozila (na Malti se vozi na lijevoj strani ceste). Primjećujem kako su sve zgrade žućkaste boje. Na mobitelu imam dobru mapu Malte, pa se lako orijentiram i nakon 15-ak minuta hoda dolazim do ulice u kojoj se nalazi moja soba. Ulaz u zgradu uopće nije označen kućnim brojem, pa mi teta u obližnjoj trgovini pomaže i upućuje na pravi ulaz (ljudi na Malti ponekad pri komunikaciji djeluju nezainteresirano i odsutno, ali uvijek su ljubazni).

Na trećem katu zgrade nalazi se stan u kojem živi Mađar koji se preselio na Maltu i iznajmljuje dvije sobe u stanu. Taj je dan imao okupljanje s prijateljima u stanu, pa zatičem i nekoliko Maltežana. Nude me sendvičima, a to je upravo ono što mi treba - gladan sam ko vuk. Među sendviče stavljaju i lišće od mente, malo neobično no okus je dobar. Kad pojedini Maltežanin odlazi doma, s domaćinom se pozdravlja grljenjem. Tako to rade na Malti.

Cijeli sam dan prosjedio u autu i avionu, pa idem malo protegnut noge do Slieme. Iako je tek 21h, na ulicama nema gotovo nikoga. Cesta se od San Gwanna spušta lagano nizbrdo, te nakon pola sata dolazim do obale, u zaljevu Baluta. Tu su hoteli i restorani, a vani je i nešto turista. Sama je obala stjenovita, nimalo atraktivna, a odmah iznad nje vodi obalna cesta i šetačka promenada. Povratak do sobe je malo teži, prokleta uzbrdica... Soba ima izlaz na malu terasu. Mjesec je skoro pun, puše lagani povjetarac, zrak je topao, a malteška piva "Skul" odlično hladna...