|
Malta
|
||||||||||||
Otok Gozo i BugibbaU neposrednoj blizini mog smještaja nalazi se trgovina Lidl. Izbor hrane je dobar a cijene niske. Iznenađuje me da su svi natpisi u trgovini na engleskom, nema ni riječi malteškoga. Malta je dugo vremena bila dio Britanskog Imperija, pa su službeni jezici i malteški i engleski. Velika većina Maltežana govori oba jezika, a u svakodnevnom korištenju ih često miješa. Tako teta na kasi s klijentima govori na malteškom, ali cijene uvijek izgovara na engleskom (službena valuta na Malti je euro). Malteški je jezik donekle sličan arapskom, neke riječi (npr. "merhab") mogu i ja razumijeti. Koriste latiničnu abecedu s nekoliko slova koja ne postoje u drugim europskom abecedama (npr. točka iznad nekih slova: "ċ"). Danas namjeravam posjetiti otok Gozo. Do otoka se stiže trajektom iz luke Cirkewwa, na krajnjem sjeverozapadu otoka Malte. Nakon doručka u stanu, odlazim na najbližu autobusnu stanicu. Plan mi je doći do Vallette, te tamo presjesti na autobus za Cirkewwu. Arriva autobusi imaju jako zatamnjena stakla, što nam danas neće biti od velike koristi jer se nebo oblači, a najavljena je i kiša. Kiša na Malti pada rijetko, najviše tijekom zime, dok je ljeti gotovo i nema. Najniža ikad zabilježena temperatura na Malti je -0,7°C, a snijeg je posljednji puta viđen neke davne godine. Nakon pola sata vožnje stižemo na glavnu autobusnu stanicu u Valletti. Na svim polaznim peronima istaknute su mape Malte s označenim autobusnim rutama. Nalazim polazišni peron za Cirkewwu. Uskoro stiže i autobus, no šofer odlazi. Smjena vozača. Uskoro stiže novi šofer i ustanovljava da mu truba u autobusu ne radi. A di ćeš bez trube po Malti! Zove šefa, zajedno otvaraju volan, gledaju se i čude... Ništa od ovog autobusa – tehnički neispravan – praznog ga odvažaju s perona. Nakon nekog vremena stiže drugi autobus, ukrcavamo se i krećemo. Odmah po polasku primjećujem uz cestu veliki pano s upozorenjem da su na cesti kojom mi idemo u tijeku veliki radovi... Autobus napreduje prilično sporo – svako malo staje na nekoj stanici, ljudi ulaze i kupuju karte kod šofera, a oni koji izlaze moraju se probiti do prednjih vrata jer su stražnja vrata namijenjena samo za izlaz u nuždi i kroz njih se van iz autobusa ne može. Ulice kojima se vozimo su toliko uske da auti s kojima se mimoilazimo često moraju u rikverc da bi propustili autobus. Kad god dođemo na neki kružni tok na kojem je strelica za Cirkewwu (na maleškim cestama je puno kružnih tokova), autobus skrene baš u nekom drugom smjeru; obilazimo svaku selendru po putu. Gužva u prometu je velika, a klimatizacija u autobusu podesnija za transport pingvina nego ljudi. Nekoliko kilometara prije Cirkewwe autobus treba svladati uspon na brdo; vuče se po cesti brzinom ljudskog hoda, samo fali da nas šofer zamoli da izađemo van malo pogurati. I tako 2,5 sata nakon polaska iz San Gwanna napokon stižem u trajektnu luku. Ipak je Cirkewwa udaljena punih 30 km zračne linije od San Gwanna... Pred ulaskom u zgradu putničkog terminala brojni prodavači pokušavaju turistima uvaliti izlet na Comino, otok smješten otprilike izmežu otoka Malte i Goza. Comino je poznat po velikoj pješčanoj uvali, gdje ljeti dolaze na stotine turista i gužvaju se kako na obali tako i u moru, poput mrava u mravinjaku. Ne sumnjam da je Comino lijepo mjesto, no sličnih plaža lako nađem i na Jadranu pa nemam želje ić na Comino. Uskoro stiže trajekt za Gozo. Ukrcavamo se (karta se kupuje tek na povratku). Plovimo uz Comino i nekoliko manjih otočića pred njim. Prilično je vjetrovito. U moru plutaju stotine ogromnih žutih meduza (onih polmetarskih što liče na glave ćelavih fratara). Nešto takvih meduza sam vidio i krajem ovog ljeta na Jadranu, jedino što nisu bile žute već ljubičaste boje. Po dolasku u Mgarr, luku na Gozu, požurujem se izaći s trajekta kako mi ne bi zbrisao lokalni bus. Odmah na izlazu iz putničkog terminala ukrcavam se na autobus za Victoriju, najveći grad na Gozu. Kupujem novu dnevnu kartu (ova vrijedi samo za autobusne linije na Gozu, dok karta s Malte ne vrijedi na Gozu). Kao i na Malti, prilikom vožnje kroz naseljena mjesta primjećujem u centru svakog naselja ogromnu crkvu. Svaka je impresivna (katoličanstvo je državna religija na Malti). Nakon pola sata stižemo u Victoriju. Već mi je dosta vožnje autobusima pa izlazim prošetati gradom. Na vrhu brežuljka nalazi se utvrđeni stari grad - Citadela. Pogled sa zidina Citadele nije baš impresivan jer je panorama Malte uvijek dosadno žuta (zelenilo je prava rijetkost), a sve zgrade imaju ravne krovove, kao u kakvoj arapskoj zemlji. Jedino što se u pejzažu ističe su velike kupole crkvi, uglavnom ukrašene crvenom bojom. Nakon obilaska Citadele sjedam u turistički restorančić na trgu pod Citadelom. Konobar mi ne želi donijeti jelo ako ne naručim i piće?! Cijena pića na meniju nema, a ionako vodu koju pijem nosim u ruksaku. Ajde bok, idem nać neko drugo mjesto. Šečući mjestom primjećujem da sve kuće (a tako je i u drugim mjestima na Malti) imaju imena, uklesana na ploči na zidu pokraj ulaznih vrata. Nekad su se kuće raspoznavale samo po imenima, kućni brojevi su došli tek kasnije! Uskoro nalazim jedan restorančić s dosta lokalaca, tu naručujem kavu i "nešto što jedu i drugi" (upirem prstom u nečiji tanjur). Kava je, kao i svugdje na Malti, jeftina i odlična, a jelo koje je stiglo zovu "wrap" (smotuljak). Nisam posebno proučavao čime su ga napunili, bilo je jako fino i to mi je dosta. Vraćam se na autobusnu stanicu i hvatam autobus za Dwerju, lokalitet na zapadnoj obali otoka. U ovom smjeru voze i "hop-on hop-off" busevi, turistički prijevoz koji se može koristiti kao alternativa lokalnim autobusima, a pokriva najinteresantnije rute na otoku. Nedaleko autobusne stanice u Dwerji nalazi se najljepša prirodna atrakcija na Gozu: Tieqa Zerqa (po malteški), poznatija pod engleskim nazivom Azure Window. Azure Window je veliki stjenoviti luk na morskoj obali, ravan s gornje strane i s velikom rupom u sredini. Nastao je erozijom obalnih stijena, a tako će jednog dana i nestati (navodno se kameni svod zadnjih godina prilično urušava). Nasuprot luku nalazi se niska obalna stijena po kojoj se lako hoda i odakle se Azure Window dobro vidi. Kako bi se luk donekle zaštitio od propadanja zabranjeno je hodati povrh luka, no mnoge turiste to ne dira previše. Oni se baš hoće slikati na vrhu luka. Nebo se dosta zamračilo i svako malo padne koja kap kiše. Nadam se da me neće zaliti kakav pljusak. Iza Azure Window-a nalazi se prolaz u obalnoj stijeni (ne vidim ga, ali znam da je tamo), koji vodi do "unutarnjg mora", male lagune stotinjak metara udaljene od mora, gdje se smjestilo malo ribarsko naselje (ništa piktoresknoga, samo nakupina niskih kuća s ravnim krovovima). Ni laguna nije boz-zna-što, vrlo je plitka i služi za privez čamaca. Odavde čamci voze grupe turista koji s morske strane razgledavaju Azure Window. U blizini Azure Window-a nalazi se mali morski bazen (Blue Hole) – niskim obalnim stijenama odvojen od okolnog mora (bar dok nema velikih valova), gdje se mnogi turisti odlaze okupati. Pored bazena je stijena pod kojom mogu ostaviti stvari zaštićene od eventualne kiše. More je ugodno toplo (kao na Jadranu ljeti). Bazen Blue Hole čini rupa promjera 15-ak metara i dubine 20-ak metara. Ispod površine mora bazen je velikom rupom u stijeni spojen s otvorenim morem. U bazen organizirano dolaze i turisti s kompletnom ronilačkom opremom. Zaranjaju do dna rupe i tu čuće prije nego li isplivaju. Potom vrše dekompresiju na nekih 10-ak metara dubine, što sve djeluje pomalo glupavo. Ja na dah mogu zaroniti do dubine gdje oni dekomprimiraju i potom izroniti, a oni ne smiju prebrzo natrag na površinu. Kakve li sve gluposti neće prodati turistima! Uživam u lješkarenju u moru; povremeno pada malo kiše. Oblačim se i odlazim prošetati po stijeni uz morsku obalu, na suprotnu (južnu) stranu od Azure Window-a, sve do uzvišenja na rtu blizu Fungus Rock-a, velike morske hridi. Okrenuvši se natrag, odavde se lijepo vidi i Azure Windows, zajedno sa stjenovitom obalom iza njega. Vraćam se na stanicu i čekam autobus, zajedno sa sve više i više turista koji se pomalo okupljaju. Po povratku u Victoriju, čekajući autobus za luku Mgarr, na stanicu dolaze školarci koji se vraćaju doma iz škole. Svi su uniformirani, a boje robe koju nose vjerojatno označavaju u kojem su razredu. Bus za Mgarr je krcat, masa turista se vraća s jednodnevnog izleta na Gozu natrag na Maltu. U luku stižem taman pred polazak idućeg trajekta. Kupujem kartu i ukrcavam se. Vani se mrači a ja sam već pomalo gladan. Na sreću buffet na brodu je dobro opskrbljen sendvičima, čokoladicama i sličnim grickalicama, i sve je prilično jeftino. U Cirkewwi se ukrcavam na autobus za Bugibbu [buđiba], turističko naselje na sjevernoj obali Malte. Do Bugibbe ima pola sata vožnje. Uz obalu su smješteni restorani, s cijenama puno nižim od onih u Sliemi. Odabirem jedan neugledan restoran na morskoj obali, s bijelim plastičnim stolcima kakvi su omiljeni i kod nas na Jadranu. Naručujem lampuki, ribu koja se upravo sad lovi u vodama oko Malte (mnogi restorani ju nude). Kad je jelo stiglo na stol postalo je jasno da neću ostati gladan – riba je jedva stala na tanjur (ništa čudno, prosječan primjerak ove vrste teži oko 10 kg). Nakon večere šećem uz obalu skroz oko poluotoka na kojem je smještena Bugibba. Smjenjuju se hoteli i apartmani, ništa previše interesantno za vidjeti, no nakon silnih sati danas provedenih u autobusu, paše mi malo hodanja. S istočne strane Bugibbe malo me zeznuo kanal preko kojeg se ne može, već ga se mora obići, a to znači još dosta hodanja, no naposlijetku izbijam na obalnu cestu (cesta vodi skroz do Vallette). Sad je 22h, dakle još uvijek voze dnevni busevi. Uskoro stiže jedan. Šoferu treba mahnuti da stane, inače on piči dalje! Na prednjoj gornjoj strani autobusa stoji displej s oznakom linije. Maltežani šoferu mahnu tako da ispruže ruku prema sredini ceste, s dlanom okrenutim prema dole (nema potrebe panično mahati, kako to turisti vole raditi). Obalna cesta je daleko brža opcija od ceste kroz sredinu otoka (kojom sam jutros došao do Cirkewwe), pa uskoro stižemo u Pembroke, odakle kreće naseljeno područje: Paceville, St Julian's i Sliema, te dalje pješke do San Gwanna.
|
||||||||||||
***
Ovaj je putopis autorsko djelo. Sva su prava pridržana, kopiranje i reproduciranje bilo koje vrste je zabranjeno. ***
Copyright © 2004-2025 Aventin |