PUTOPIS
Meksiko

Dolazak u Cancun

Jučer nam je trebalo 8 sati da po snijegom prekrivenoj autocesti dođemo iz Zagreba do Budimpešte (uobičajeno u Budimpeštu stižemo za 4 sata). Smjestili smo se i prenoćili u pansionu nedaleko budimpeštanskog aerodroma Ferihegy.

Ujutro ispijamo fini espreso i odlazimo autom do aerodroma. U blizini aerodroma postoji više privatnih parkirališta s nešto nižim cijenama od onih na aerodromskom parkiralištu, no parkiranje na aerodromu nije skupo (za razliku od, primjerice, talijanskih aerodroma, gdje su cijene puno više). Stoga radije ostavljamo auto ovdje, 5 minuta hoda do aerodromske zgrade, nego da idemo tražiti neko jeftinije ali i udaljenije parkiralište.

Letimo s Air France-om za Cancun, s presjedanjem u Parizu. Za Pariz polijećemo u 10h. Letimo preko snijegom prekrivenog kontinenta i za 2 sata slijećemo na Charles de Gaule, sjeverni pariški aerodrom. Odmah po slijetanju odlazimo na vrata za ukrcaj na let za Cancun (nemamo puno vremena među letovima). Ukrcavamo se u gotovo pun Boeing 777 i uskoro polijećemo. Čeka nas 11 sati dosadnog leta (meni je svaki tako dugi let poprilično dosadan, unatoč filmovima, muzici i video igrama ne znam kako ubit sve to vrijeme). Sjedimo u sredini aviona pa ni kroz prozorčiće ništa vani ne vidimo. Kako letimo prema zapadu, cijelim nas putem prati dan. Tek se sat vremena pred slijetanje vani polako mrači. S desne se strane ukazuju svjetla hotelske zone Cancuna.

Slijećemo oko 18h po lokalnom vremenu (Cancun se, kao i veći dio Meksika, nalazi u vremenskoj zoni GMT-6, tj. sa 7 sati kašnjenja za srednjeeuropskim vremenom). Iskrcavamo se na terminalu 3. Kako putujemo samo s po jednim ruksakom u ručnoj prtljazi, odmah po iskrcaju iz aviona odlazimo na graničnu kontrolu. U avionu smo pred slijetanje popunili imigracijske karte za ulazak u Meksiko, koje su nam podijelile stjuardese. Granična policija štambilja imigracijske karte - jedan primjerak zadržavaju a drugi ostaje nama. Svoj primjerak moramo čuvati do izlaska iz Meksika. Nakon policije slijedi carinska kontrola, koja u ovoj zemlji funkcionira na način da putnik stisne veliko dugme, te se potom slučajnim odabirom pali zeleno ili crveno svjetlo. Kome se upali crveno svjetlo, bit će mu detaljno pregledana sva prtljaga, a kome se upali zeleno svjetlo prolazi carinu bez kontrole. Željka je ispred mene i njoj se pali zeleno svjetlo. Meni ne daju da stisnem dugme (iako me baš zanimalo koje će mi se svjetlo upaliti) - putnici koji putuju zajedno samo jednom stišću dugme.

Po prolasku granične kontrole ulijećemo u gomilu ljudi koja nekog čeka, nudi prijevoz ... Tu je i mjenjačnica s očajnim tečajem, pa mijenjam samo minimalno potrebnu količinu dolara u meksičke pezose. Znam da tu negdje postoji pult na kojem se prodaju karte za ADO autobus (kompanija Autobuses de Oriente) koji vozi s aerodroma u centar Cancuna, no nije nimalo očito gdje se nalazi. Pitam gdje je i napokon ga nalazim, te kupujem karte za autobus. Odmah na izlazu iz aerodromske zgrade nalazi se stajalište autobusa, kombija i drugih prijevoznih sredstava. Većina ih je namijenjena organiziranim turističkim aranžmanima. Dočekuju turiste i voze ih direktno u hotele. Na prvom peronu autobusnog stajališta čekamo autobus za Cancun. U samom centru Cancuna, nedaleko autobusnog terminala, imamo rezerviranu prvo noćenje u Meksiku, u privatnom smještaju - sobi s kupaonicom. Mobitelom zovem domaćicu i javljam joj kad stižemo (cijena minute poziva u roamingu u Meksiku je urnebesna, pa nastojim pričati kratko). Ugodno je toplo, ovdje smo daleko od zubate zime u Europi.

Nakon pola sata čekanja stiže naš autobus. Već se potpuno smračilo. Ukrcavamo se i udobno smještamo. Komfornije je u ovom autobusu nego u našim sjedalima ekonomske klase u avionu. Autobus prvo odlazi do drugog aerodromskog terminala. Dok čekamo polazak za Cancun primjećujemo da je parkiralište, a i cijeli prostor oko zgrade terminala, prilično loše osvijetljen, kao da su ugradili tek trećinu potrebnih rasvjetnih tijela na ulične lampe. Tako je to u Meksiku, nagledat ćemo se još polumračnih ulica u ovoj zemlji ... Slijedi vožnja prema gradu (aerodrom se nalazi južno od grada). Na cesti je dosta prometa, pa napredujemo dosta sporo.

Nakon pola sata vožnje stižemo do autobusne stanice. U obližnjoj trgovini kupujemo bocu vode za piće (voda sa špine u Meksiku nije pitka) i prema mapi koju sam pripremio (štampano s Google Maps-a) krećemo u potragu za našim smještajem. Nakon desetak minuta hoda pitam jednog prolaznika za smjer i ovaj me upućuje u potpuno suprotnom smjeru od onog kojim smo krenuli. Nije mi baš jasno kako to, pa palimo iPhone i uključujemo aplikaciju s mapom Meksika (što uključuje i gradove) koja radi zajedno s ugrađenim GPS-om i bez veze s Internetom, dakle njeno korištenje ništa ne košta. Ova će nam aplikacija biti od velike pomoći posvuda po meksičkim gradovima, po kojima se često ni s mapom nije lako snalaziti. Ustanovljavamo u kojem smjeru trebamo krenuti, te nakon daljnjih desetak minuta hoda stižemo na traženu adresu.

Nalazimo se u četvrti s manjim obiteljskim kućama u nizu. Dvorište naše kuće je ograđeno visokim rešetkama, iza kojih je na nas zalajao pas. Uskoro stiže naša domaćica, mlađa Meksikanka. Ulazimo u dvorište, pas nas upoznaje i umiruje se, te nas domaćica vodi u sobu. Soba se nalazi u maloj kući, zidom spojenom s drugom kućom u kojoj žive domaćini. Naša se soba s kupaonicom nalazi na katu. Djeluje nekako staro i oronulo i Željki se nimalo ne sviđa, ne funkcionalna je i jeftina. U prizemlju se nalazi velika kuhinja, koju možemo koristiti. Kako smo prilično umorni od dugog dana na putu, bacamo se na krevet te nas uskoro obuzima san.

Slijedeća stranica
Meksiko: Cancun, Isla Mujeres