PUTOPIS
Meksiko
Chichen Itza, hram KukulcanChichen ItzaChichen Itza

Valladolid, Chichen Itza

Jutros izlazimo van malo ranije (nešto prije 9h) i sve je još uvijek zatvoreno. Radi samo poneko mjesto gdje turistima prodaju skupe doručke (s cijenama bližim skandinavskim nego meksičkim), pa uzimamo samo kavu. Klopu za doručak nabavljamo u trgovini. U sobi pakiramo ruksake i odlazimo na autobusnu stanicu. Kupujemo karte za Valladolid. Prilikom kupnje autobusnih karata u Meksiku, na ekranu se prikazuje mapa sjedala u autobusu s označenim zauzetim sjedalima, te putnik bira željeno sjedalo.

Na putu do Valladolida stajemo u Cobi, mjestu s dva manja jezera i majanskim piramidama na području oko jezera. Coba je jedno od poznatijih odredišta za posjetitelje piramida na Yucatanu, no nam Coba nije na dnevnom redu, pa ćemo ju preskočiti. Nastavljamo dalje put Valladolida, gdje stižemo nakon 2 sata vožnje. Valladolid je manje mjesto u sjevernoj unutrašnjosti Yucatana. Ovdje je nekoliko stupnjeva toplije nago na istočnoj obali Yucatana, što osjećamo odmah po izlasku iz autobusa.

Vrlo blizu autobusne stanice nalazi se i naš hotel. To je lijepo kolonijalno zdanje s prostranim dvorištem i desetak soba. Ima čak i mali bazenčić te nekoliko mreža za izležavanje ("hamaca"). U hotelu ostavljamo stvari i izlazimo. Nemamo puno vremena jer danas želimo posjetiti Chichen Itzu, jedan od najpoznatijih (a to znači i najposjećenijih) majanskih gradova. Odmah pored autobusne stanice nalazi se polazište kombija za Chichen Itzu (zapravo krajnje odredište kombija je Piste, selo pokraj Chichen Itze). Sjedamo u hlad i čekajući polazak jedemo peciva kupljena u obližnjoj pekari. Kombi se polako puni. Smještamo se naprijed pored vozača, što baš i nije dobra ideja jer mi za noge ne ostaje ništa mjesta - koljena su mi naslonjena na prednju konzolu. Pojaseva nema. Nula zvjezdica za crash test. Slijedi 40 km vožnje do Chichen Itze. Prozori kombija su cijelo vrijeme otvoreni, pa u kabini puše ko ludo.

Silazimo na velikom parkingu na ulazu u Chichen Itzu, s parkiranim brojnim turističkim autobusima. Malo je iza podneva i jako je vruće. Red na blagajni za kupnju ulaznica je pozamašan. Nakon pola sata napokon i mi imamo ulaznice u rukama. Jedne. Jer trebaju i druge, a te se kupuju na zasebnoj blagajni. Da, svaki posjetitelj treba kupiti dvije (dosta skupe) ulaznice. Ne znam šta će im dvije ulaznice, pretpostavljam da je to neka meksička verzija "poreza na budale", tako dobro poznatog u Hrvatskoj u njegovim raznim oblicima. Naravno, i na ulazu dvije službene osobe poništavaju ulaznice, svaka svoje ...

Chichen Itza je jedan prekrasan kompleks piramida i drugih zgrada, koji ćemo razgledavati idućih nekoliko sati. Posebno se ističe glavna piramida, poznata s brojnih fotografija Meksika. Ono što se na fotografijama uglavnom ne vidi, jest da je samo jedna strana piramide obnovljena (naravno, to je ta koja se na fotografijama vidi). Po piramidama i zgradama je na žalost zabranjeno penjanje (možda je tako i bolje, inače ne bi puno ostalo od njih). Kako ovdje, tako i na svim drugim piramidama koje ćemo posjetiti na putovanju kroz Meksiko, nitko se nije sjetio staviti nekakve table s ucrtanim mapama i oznakom "vi se nalazite ovdje", kako bi se posjetitelji lakše orijentirali. Na sreću, naša iPhone aplikacija s mapom Meksika sadržava i prilično detaljne mape svih lokaliteta koje ćemo posjetiti, pa se s njome lako orijentiramo po Chichen Itzi. Turista je prilično puno, ali posebno puno ima prodavača kojekakvih drangulija (zapravo rekao bi i više nego turista) – i to izuzetno napornih i dosadnih prodavača. Kako svi prodaju više-manje isto smeće od suvenira, za dobru prodaju ključno je turisti skočiti za vrat i nešto mu brže-bolje podvaliti, dok ne odtetura dalje. Pakleno je vruće, pa nastojimo čim više hodati po hladu (gdje ga ima). Mjestimice se priključujemo grupama turista, dok im vodiči objašnjavaju pojedine znamenitosti. Tako i mi gratis nešto čujemo.

Nakon 3 sata obilaska vraćamo se na ulaz, gdje nalazimo šalter na kojem prodaju autobusne karte. Kako kombi pri povratku za Valladolid kreće iz sela Piste, često je već pri polasku pun, pa nam je autobus bolja alternativa za povratak. Za pola sata stiže naš bus (skoro nam je promakao jer smo ga čekali na krivom mjestu), ukrcavamo se i vraćamo u Valladolid. U Valladolidu idemo u hotel, istuširati se i odmoriti.

Navečer naravno imam spremnu adresu restorana koji bi valjalo posjetiti. Hodamo polumračnim ulicama u smjeru zapada. I hodamo. I tako dolazimo do samog ruba grada, ispred nas je još samo benzinska stanica i velika zelena tabla koja označava izlazak na međugradsku cestu (ovuda smo danas već prošli kombijem na putu za Chichen Itzu). Nalazimo traženu ulicu, no ista se gubi u mračnom makadamu ...? Željka je ljuta. Vraćamo se natrag do centra. Na Zocalu (glavnom gradskom trgu) nalazi se katedrala. Područje oko katedrale je ograđeno, no ulazna kapija je otvorena. Ulazimo i razgledavamo katedralu šećući oko nje. Kad smo se vratili do njene prednje strane ustanovili smo da je netko zaključao ulaznu kapiju. Uslijedilo je veranje preko nazubljene ograde, drugačije nismo mogli van.
Na Zocalu, preko puta katedrale, nalazimo restoran smješten u staroj kolonijalnoj zgradi. Na ulazu u restoran su masivna drvena vrata, kakva zamišljam na ulazu u škotske dvorce. U unutrašnjosti je vrlo visok strop; mi sjedamo uz rešetkom ograđen prozor. Iako restoran djeluje vrlo turistički (kao što to obično biva s restoranima u centrima gradova), klopa je odlična, kao i atmosfera. Nakon večere se vraćamo već praznim mjestom prema hotelu. U ulici koja od Zocala vodi prema hotelu, balkoni zgrada su postavljeni tako nisko iznad pločnika da moram paziti da o njih u prolazu ne opalim glavom ...

Slijedeća stranica
Meksiko: Merida