PUTOPIS
Meksiko
Valladolid, cenote ZaciValladolidMerida, Palacio de Gobierno

Merida

Tlo Yucatana se sastoji od vapnenca, a pod njim se nalaze podzemne vode. Gdje su se svodovi podzemnih prostora urušili nastale su cenote, otvorene ili djelomično otvorene rupe promjera nekoliko desetaka metara, s jezercima vode u unutrašnjosti ("cenote" dolazi od majanske riječi koja znači "zdenac"). Cenote-a ima posvuda po Yucatanu, a jedan se nalazi i u samom Valladolidu. Stoga ga nakon doručka odlazimo posjetiti. Plaćamo ulaz i spuštamo se spiralnim, u stijenu usječenim stepenicama, do platforme tik iznad površine vode. Ovaj je cenote djelomično natkriven, promjera pedesetak metara. Nekoliko se turista veselo kupa (a malo dalje od njih pliva i jedna kornjača). Mene voda cenote-a baš ne privlači previše – djeluje mi previše "barasto". No to ne smeta lokalcima, koji za vrućih ljetnih dana ovdje traže osvježenje.

Odlazimo do Zocala vidjeti katedralu po danu. Pored Zocala se nalazi poslovnica jedne banke, a pred njenim ulazom stotinjak metara dug red. Ljudi strpljivo čekaju da uđu. Valjda im je stigla plaća? Vraćamo se u hotel. Ja se ljuljam na ležaljci u dvorištu, a Željka uživa u brčkanju u malom bazenu.

Rano popodne odlazimo na autobusnu stanicu. Čekamo prijevoz za Meridu. Stiže naš mini-autobus (ima ukupno 20-ak sjedala). Željka se bojala da nas ne dopadne nešto poput jučerašnjeg kombija, no ovaj je mali ADO autobus vrlo udoban. Lagano je klimatiziran, taman koliko treba. Po izlasku iz Valladolida skrećemo na naplatnu cestu ("cuota") – ovdje to zovu autocestom, za naše pojmove to je brza cesta s po dvije odvojene trake. Autobusi u Meksiku imaju ugrađen nadzor brzine, pa čim brzina autobusa prijeđe ograničenje od 90 km/h uređaj staje pištati, prisiljavajući šofera da uspori. Dvosatna vožnja do Meride je prilično monotona, šofer svako malo zijeva i djeluje kao da će svaki čas zaspati i klonuti na volan (sjedimo odmah iza njega pa sve pratimo).

Merida je najveći grad na Yucatanu (veličine Zagreba). Autobusna stanica se nalazi nekoliko blokova južno od centra grada. Smještaj sam rezervirao (kao i dosad) vrlo blizu autobusne stanice, čak uspijevam locirati ulaz iz autobusa pri dolasku na stanicu. 5 minuta nakon iskrcaja već zvonimo na ulazu. Domaćini su nam malo stariji par Nizozemaca. Iznajmljuju male i jeftine sobe (stvarno su male). U sobi je dosta vruće. Sva sreća da je sad najhladniji dio godine, pa prosječna dnevna temperatura u Meridi nije puno iznad 30 °C.

Opet smo (skoro) bez pezosa. Domaćini nam objašnjavaju da je najbolje mijenjati dolare u Banco Azteca, čija se poslovnica nalazi u trgovini Electra, blizu centra Meride. Čekamo da se sunce malo spusti na horizontu, te krećemo u centar. Do centra je 15-ak minuta hoda. Ulice se u Meridi sijeku pod pravim kutom (kao i u većini meksičkih gradova) i imenovane su brojevima (npr. "Calle 63" –> ovo je ime ulice a ne kućni broj!, s tim da sve ulice istok-zapad imaju parne, a sve ulice sjever-jug neparne brojeve, i sve su jednosmjerne), pa je snalaženje dosta jednostavno. Na ulicama je mnoštvo otvorenih trgovina, lokalni autobusi (mali i izuzetno rastureni) jure na sve strane, na pločnicima je dosta malih štandova, gužva je velika.

Pitamo prolaznike gdje se nalazi Elektra (to bi trebala biti prilično velika trgovina električnim uređajima), no nitko nema pojma. Nalazimo jednu drugu banku, s bankomatima (bankomate na ulici i u trgovačkim centrima izbjegavamo). Znam koliki mi je dnevni limit podizanja gotovine u pezosima, pa pokušavam točno toliko i podignuti. Bankomat odbija. Smanjujem iznos za 1000 pezosa. Sad prolazi i isplaćuje mi lovu. Na ovaj način točno znam koliko su mi najviše naplatili korištenje kartice u inozemstvu, mjenjačku proviziju i tzv. "surcharge" (dodatna nadoplata za korištenje bankomatske usluge vlasniku bankomata). Sve skupa nije više od 2%, što je sasvim dobro (radi se o debitnoj kartici, za kreditnu bi vjerojatno bilo nešto skuplje).

U centru Meride nalazi se Plaza Grande, glavni gradski trg. U sredini trga je kružni plato s banderom na kojoj se tijekom dana vijori meksička zastava, a oko platoa je zasađen velik broj visokih palmi, pod kojima je mnoštvo klupa za sjedenje. S istočne strane trga nalazi se katedrala, a na zapadnoj gradski turistički ured. U uredu se raspitujemo što se interesantno dešava u gradu. Preporučaju nam da posjetimo Palacio de Gobierno, palaču na sjevernoj strani Plaza Grande. U zgradi se nalaze državni uredi, no može se slobodno posjetiti. Na katu se nalazi jedna prekrasna dvorana; kroz velike prozore pruža se pogled na trg i katedralu.

Jučerašnje traženje restorana u Valladolidu je bila jedna velika zabuna. Traženi se restoran ne nalazi u Valladolidu već ovdje, u Meridi. Malo sam pobrkao gradove. Nagovaram Željku da ga opet potražimo. Nakon 20-ak minuta hoda sjeverno od Zocala nalazimo restoran. Radi se o grčkom restoranu (možda je pogrešno očekivati da nešto što ima "mediteranski" u nazivu ima neke veze s Meksikom?), a usto i je zatvoren. Željki se puši para iz ušiju ...

Na putu natrag do centra, već blizu Plaze Grande, pažnju nam privlači jedan gotovo pun restoran, s lijepo uređenim interijerom. Barem polovica gostiju su Meksikanci, pa se odlučujemo i mi pridružiti. Ovaj restoran nudi tipičnu jukatansku kuhinju. Odabirem mariniranu svinjetinu u listu banane a Željka juhu od limete. Dvije tete u kutu restorana peku tortilje koje se potom svježe dostavljaju gostima na stolove. Hrana je za prste oblizati. Kad smo odlazili novi su gosti na ulazu čekali u redu da se oslobodi neki stol.

Navečer je na Plazi Grande puno ljudi. Nakon vrućeg dana pravi je užitak sjediti vani na umjerenoj temperaturi. Na krošnjama palmi ptice ludo cvrkuću, imamo dojam da smo negdje u prašumi a ne u centru velikog grada ...

Slijedeća stranica
Meksiko: Merida, Uxmal