PUTOPIS
Meksiko
Kanjon SumideroKanjon SumideroChiapa de CorsoChiapa de Corso

Tuxtla Gutierrez, kanjon Sumidero

U hostelu imamo i doručak. Ljudi se ovdje više druže, pa za stolom imamo i jednu Slovenku, koja za pola sata kreće na plaćeni izlet za kanjon Sumidero, blizu Tuxtle Gutierrez. I mi danas idemo tamo, ali drugačijom rutom. Nakon doručka odlazimo na autobusnu stanicu. Čeka nas 1,5 sat vožnje po autocesti do Tuxtle Gutierrez.

Autobusna stranica u Tuxtli se nalazi u sklopu velikog trgovačkog centra na zapadnom dijelu grada. Uzimamo taksi i odlazimo u hotel. Malo mi je čudno što nas taksi tako dugo vozi, hotel ne bi trebao biti predaleko od autobusne stanice. Iznenađenje – naš se hotel nalazi u samom centru grada. Razlog ovom "nesporazumu" je u tome što po meksičkim gradovima ima dosta vrlo dugih ulica, pa na raznim online mapama kućni broj pojedine adrese bude potpuno pogrešno lociran (u našem slučaju fulali smo oko 2 km). Izbor ekonomičnih hotela u Tuxtli je vrlo ograničen; naš hotel već pri ulazu liči kad da nas je neko transportirao desetljećima u povijest. Tražili smo mirnu sobu i dobili jednu s unutarnjim prozorom (metar pred prozorom je zid). Vodokotlić WC-a nije radio pa smo morali zvati dežurnu domaćicu u pomoć.

Nakon što smo se raspremili i u sobi na brzinu nešto pojeli, izlazimo iz hotela. Pred hotelom je prostrani i bezlični glavni trg Tuxtle. Na recepciji su nam potvrdili lokaciju s koje polaze kombiji za Chiapa de Corso, mjesto desetak kilometara udaljeno od Tuxtle, odakle se kreće na izlet po kanjonu Sumidero. Kroz ovo mjesto (bolje rečeno iznad njega) smo prošli dolazeći u Tuxtlu iz San Cristobala prije dva sata. Stajalište kombija ne bi trebalo biti daleko od hotela, no ne uspijevamo ga naći. Pitamo prolaznike, i daju nam svakakve odgovore. Uglavnom je odgovor "tu negdje iza ugla", ali nikako naći stajalište. Napokon ga nalazimo, to je malo parkiralište s 15-ak kombija koji čekaju putnike. Ukrcavamo se u prvi i uskoro krećemo. Ovdje kombiji ne čekaju da se popune da bi krenuli već većinu putnika kupe tijekom vožnje po gradu. Da bi izbjegli da im neki drugi kombi pred nosom pokupi putnike, ludo jure po cesti nastojeći preteći druge kombije. Prozori su otvoreni i vihor puše kroz unutrašnjost vozila.

Nakon 20-ak minuta vožnje stižemo u Chiapa de Corso. Iskrcavamo se na prostranom glavnom trgu. Iza trga se nalazi velika crkva Santo Domingo, a iza nje rijeka Grijalva. Na obali rijeke se nalazi uređeno pristanište, a malo iznad njega smješteni su brojni restorani odakle dopire glasna i vesela meksička muzika. Odavde kreću brzi čamci na ekskurziju po kanjonu Sumidero. 40 km nizvodno sagrađena je brana, a njenom je gradnjom ovaj kanjon potopljen. Upućuju nas na šalter gdje kupujemo karte za obilazak kanjona. Sjedamo i čekamo da se sakupi dovoljno turista za idući polazak. Nakon što nas se našlo 20-ak, navukli su nam pojaseve za spašavanje i ukrcali u čamac. Velika većina turista su Meksikanci, tek je poneki stranac poput nas. Isplovljavamo. Voditelj čamca je ujedno i vodič. Kad stisne po gasu, prašimo nekih 40-50 čvorova. Povremeno staje i objašnjava nam (na španjolskom) detalje o kanjonu i sve ostalo što vodiči pričaju a mi turisti slušamo ili ne slušamo, kako nam se da. Obučen sam u jedriličarsku jaknu; kad čamac juri izuzetno je vjetrovito pa si povremeno navlačim i kapuljaču. Nakon nešto više od sat vremena plovidbe i 40 prevaljenih kilometara stižemo na poveće jezero, omeđeno branom. Tu pravimo krug te se vraćamo natrag. Na putu za Chiapa de Corso viđamo majmune na stablima uz rijeku (majmune nažalost nismo vidjeli u Palenque-u) te jednog krokodila što nepokretno leži na stijeni, s razjapljenom čeljusti.

Dobrano ispuhani iskrcavamo se u Chiapa de Corso i vraćamo na stajalište kombija. Za pola sata ponovo smo u Tuxtli i u našem hotelu. Kako nam je u sobi mračno tražimo da nam daju drugu. Prvo nam daju jednu u kojoj fali komad prozora, a potom i jednu treću gdje ostajemo. Ustanovili smo da je prozor tako napravljen da se ne može potpuno zatvoriti. Sastoji se od nekakvih prozirnih letvica koje se otvaraju i zatvaraju kao škure na prozorima. Željka koluta očima ...

Tuxtla je jedan prilično ružan grad u kojem nema ništa posebno za vidjeti (ili bar mi ne znamo šta ima). Imam spremnu adresu jednog restorana. Nalazi se tek nekoliko minuta hoda od hotela (dakle u samom centru). Interijer restorana je jako lijepo uređen, a ljudi nema puno (ma skoro nema nikoga). Restoran je poznat (osim po dobroj klopi) po "pumpu", vlastitom koktelu na bazi votke. Mislili smo ga naručiti ali je papreno skup pa smo odustali. Servira se u nekakvim drvenim posudama, i fora je u tome da kad konobar izađe iz kuhinje noseći naručeni pumpo, povikne "Llega pumpo!" (Stiže pumpo!) i svi ostali konobari u restoranu se pridruže uzvikivanjem i eventualno zvonjavom (iznad svakog stola nalazi se zvonce kojim gost može dozvati konobara). Naručujem poznati meksički specijalitet - mole poblano - piletinu u umaku od gorke čokolade (i drugih začina, umak je i malo pikantan). Iako piletina u čokoladi može zvučati prilično perverzno kao recept, ovo je nešto stvarno fino. Mljac!

Navečer u jednom mjestu na trgu (nekakav disko, plesnjak ili takvo što) praši živa muzika, a mi, iako smo u sobi na sedmom katu, s poluotvorenim prozorom imamo osjećaj kao da nam sviraju pod prozorom. Na sreću, prilično rano muzika staje, pa možemo mirno spavati.

Slijedeća stranica
Meksiko: Oaxaca