PUTOPIS
Meksiko

Cancun, Zona Hotelera

Kako se meksičke strujne utičnice razlikuju od naših (pipci utikača nisu okrugli već plosnati), danas krećemo u potragu za famoznim adaptorom, koji će nam omogućiti punjenje baterija mobitela i fotoaparata. Puno je vjerojatnije da ćemo ga naći u Cancunu nego u manjim mjestima koja nam slijede na putu. U Meksiku je napon električne mreže 110 V (u Hrvatskoj je 220 V), no svi nam punjači rade i na tom naponu.

Ne znamo kako adaptor izgleda ni gdje se prodaje, pa pitamo našu domaćicu gdje da ga odemo potražiti. Ne zna ni ona, ali nas upućuje u jednu trgovinu u centru, gdje ga možda prodaju. No adapter tamo ne prodaju, pa nas šalju u drugu trgovinu, iz druge u treću, i tako više puta, sve dok nas jedna prodavačica nije uputila u Wal-Mart. Ova se poveća trgovina nalazi van centra, pa trebamo uhvatiti gradski autobus za stići do tamo. Prijevoz svih vrsta, osim autobusa prve klase, se u Meksiku zaustavlja mahanjem s ceste, gdje god bili (nema označenih autobusnih stajališta). Mahne se prstom u zrak i autobus nepogrešivo staje. Pitamo šofera može li nam stati negdje blizu Wal-Marta. Slijedi poduga vožnja gradskim ulicama. Iako Wal-Mart nije predaleko od centra, nakon nekog vremena se stajemo pitati kamo mi to idemo ... Autobus napokon staje a šofer nam dovikuje da trebamo sići i pokazuje gdje je Wal-Mart. U Wal-Martu vrlo brzo nalazimo traženi adaptor. Mali je i jeftin, a opet tako potreban. U Wal-Martu se nalazi i mali samoposlužni restorančić, pa tu ručamo. Meksička hrana je pomalo pikantna, ali uglavnom ne previše. Za one koji vole vatreniju hranu, na stolovima se uvijek nalazi nekoliko ljutih začina.

Blizu Wal-Marta nalazimo banku. Na ulazu je označen tečaj po kojem kupuju dolare, i kako je tečaj dobar, ulazimo promijeniti nešto dolara u meksičke pezose. No teta na šalteru kaže da dolare mijenjaju samo svojim klijentima. Šeći dalje. Jedan nam prolaznik ukazuje da se samo malo dalje od nas nalazi nekakva financijska ustanova (nisam baš skužio kakva točno) gdje možemo mijenjati devize. Tečaj je i ovdje dosta dobar pa mijenjam maksimalno dozvoljenih 300 USD (sve banke kod mijenjanja deviza traže putovnicu radi identifikacije).

Vraćamo se pješke u naš smještaj; putem kupujemo goveđe odreske. Na terasi pred našom kuhinjom nalazi se boca s plinom koja više liči na kakav neeksplodirani artefakt iz II svjetskog rata nego na bocu plina na kakve smo navikli (a i ispušta neki čudan šištajući zvuk), no priprema ručka prolazi bez incidenta. Rano je popodne i vani sunce pakleno prži (iako temperatura nije previsoka, a od noći do dana varira u rasponu 20-30 °C), pa nakon ručka odmaramo uz finu kavu.

Nakon ručka se spremamo vidjeti Cancun kakvim ga jedino zna ogromna većina turista koja ovdje dolazi na odmor. Istočno od Cancuna (dakle prema moru) nalazi se nekoliko jezera okruženim mangrovama (šumoliko bilje čije korijenje raste u slanoj morskoj vodi). U jezerima se ne kupa jer tu žive krokodili. S istočne strane, jezera u potpunosti okružuje uski (nekoliko stotina metara širok) pojas kopna. Ovaj pojas je poznat kao hotelska zona ("zona hotelera"). Njegovom cijelom dužinom prolazi avenija Kukulkan, s čije je vanjske (morske) strane sagrađen nepregledan niz skupih hotela.

U centru Cancuna hvatamo autobus koji vozi u hotelsku zonu. Iskrcavamo se kod ulaza na Playa Tortugas, jedne od malobrojnih javnih plaža u hotelskoj zoni. Ovdje uglavnom dolaze lokalci. Plaža nije baš nešto – na pijesku je dosta gužve, puno je algi u moru, a nakon pjeskovitog područja nalaze se stijene s lošim pristupom moru. Zato šećemo malo dalje po obali, do plaže pred obližnjim hotelom Riu, gdje je obala stjenovita ali s dosta lijepih pješčanih valica. Puše vjetar pa je u moru dosta valovito, ali to me nimalo ne smeta. Željka se pak radije kupa u praznom hotelskom bazenu (gosti hotela nose nekakve narukvice da bi se znalo da oni tu imaju pravo pristupa, no to nitko ne provjerava). Sunce se već dosta spustilo i na moru je sasvim ugodno.

Nakon što smo se dobro nakupali, vraćamo se kroz hotel na aveniju Kukulkan, prelazimo ju i šećemo uređenom stazom uz obalu jezera. Svakih stotinjak metara table upozoravaju turiste da u jezeru žive krokodili (da se neki turista ne poželi okupati u laguni i nahraniti reptile). Mangrove u laguni su ispresijecane kanalima, po kojima svako malo prođe kakav motorni čamac ili oveći gliser. Smračilo se, pa se ponovo ukrcavamo na autobus i nastavljamo vožnju dugačkom avenijom, promatrajući neprekidan niz hotela. Silazimo u jednom trgovačkom centru smještenom između avenije i lagune. Cijene u restoranima su ovdje poprilično visoke, pa za večeru odabiremo nekakvu varijantu meksičku hrane u McDonalds-u (inače ovakva mjesta izbjegavamo u širokom luku).

Nakon večere vozimo se autobusom još malo dalje prema jugu. Avenijom Kukulkan patroliraju brojne policijske ophodnje. Obično je to pick-up vozilo s nekoliko do zuba naoružanih policajaca. Turisti donose pare i omogućuju dobru zaradu, pa ne bi bilo u redu da ih neko uznemirava ... Silazimo s autobusa i prolazimo kroz lobby jednog hotela, do terase s bazenima ponad plaže. Spuštamo se na ogromnu plažu. Kilometri i kilometri nepreglednog žutog pijeska, na kojima se lome valovi. Poneki turisti skaču po valovima u mraku, unatoč crvenim zastavicama. Zelene, žute, crvene i crne zastavice na plažama u Meksiku označavaju je li kupanje u moru sigurno, treba li biti oprezan ili je opasno (crnu neću ni komentirati). Uglavnom na plažama viđamo crvene zastavice; oceanski valovi ovdje gotovo neprekidno tuku po obali ...

Slijedeća stranica
Meksiko: Isla Holbox