PUTOPIS
Meksiko

Playa del Carmen

Kako danas odlazimo s otoka, nakon doručka idemo do glavne plaže, da se posljednji put okupamo. Oblačno je i prilično vjetrovito. Jesmo li mi na Karibima ili nismo!? Dok žalosno promatramo uzburkano more, počinju padati prve kapi kiše. Sklanjamo se u otvorenu palapu na plaži. Čekamo da kiša stane – tropski pljuskovi naglo dođu, snažno se ispadaju kroz kojih sat vremena, i to je to. Ali ne danas - i vjetar i kiša značajno jačaju, pa iako smo se prekrili velikim ručnikom, postaje nam dosta hladno. 30-ak metara od nas nalazi se puno veća palapa, očito bolji zaklon od kiše. No na putu do te palape ogromne kapi kiše već snažno udaraju o vodom prekriveno tlo. Nek nas pogodi par takvih kapi i već smo mokri. No što je tu je – ne možemo i dalje sjediti na vjetru i kiši (koja nas zbog jakog vjetra skoro horizontalno moči po leđima). Zalijećemo se do velike palape, no u tih nekoliko sekundi izloženosti kiši dobro nas je zalilo. Sad više nema druge nego dokopati se 500 metara udaljenog hotela. Samo hrabro. Užurbano hodamo kroz ulice, doslovce potopljene u vodi. Ja nosim šlape pa mi je svejedno, no Željka ima trekking-cipele kojima mjestimice kompletno zaranja u vodu (ulica je puna rupa, a voda na tlu je zbog pijeska bjelkasta i neprozirna, pa se ne vidi gdje su rupe). U hotel stižemo jednako mokri kao da smo obučeni pali u more.

Za nekoliko sati trebali bi se brodom vratiti na kopno (osim ranojutarnjeg, postoji još samo jedan dnevni autobus iz Chiquille za Cancun, i ne želimo ga propustiti). Željka je sva očajna. Na recepciji uspijevam posuditi fen (nisu ga imali, ali je jedna zaposlenica donijela svoj fen). Slijedi dva sata feniranja Željkinih cipela, ne bi li se bar malo osušile. Ostatak robe koju smo imali na sebi je beznadežno mokar, pa ga trpamo u plastičnu vrećicu. Do kraja jutra kiša napokon staje (tek tu i tamo još malo pada). Ovakvu kišu još nikad nismo vidjeli ... Uspijevamo se osušiti, pa pakiramo stvari i idemo na ručak. Kao i ranijih dana, ručamo u hotelu.

Odjavljujemo se na recepciji. Put do luke nije lagan – posvuda su velike lokve vode, a dijelovi ulice su još uvijek potpuno potopljeni. Uskoro se ukrcavamo na brod i isplovljavamo. Puše dosta jak vjetar pa se brod malo ljuljuška u povratku do Chiquile. U luci nas već čeka autobus (uvijek čeka dolazak broda). Ukrcavamo se u naš autobus-zamrzivač i krećemo put Cancuna. Neki se turisti žale na klimu pa ju šofer gasi, no tada postaje prilično sparno u autobusu. Tijekom vožnje svako malo pada kiša. Nakon 3 sata stižemo na autobusnu stanicu u Cancunu. Kupujemo karte za slijedeći autobus za Playa del Carmen (autobusi polaze svakih pola sata). Ukrcavamo se na komforni ADO autobus i krećemo put juga, cestom koja ne vodi uz samu obalu, već nekoliko km od nje. Na strani prema moru svako malo nalazi se neki hotelski kompleks, skriven u gustom zelenilu. Cijela je istočna obala Yucatana, od Cancuna pa sve do Tuluma (poznata po komercijalnom nazivu Riviera Maya), jedan nepregledan niz hotelskih kompleksa. Uskoro opet počinje pljusak. Desna traka ceste (po dvije trake vode u svakom smjeru) je u potpunosti pod vodom. Stvara se velika gužva. Već se potpuno smračilo. Sat i pol nakon polaska iz Cancuna ulazimo u Playu del Carmen i dolazimo na autobusnu stanicu.

S mobitela pokušavam nazvati jedan smještaj u gradu, čiji broj telefona imam zapisan, no linija odmah puca i ne mogu više dobiti vezu. Kiša još podosta pada pa tražiti smještaj pješke nije opcija. Imam odštampanu mapu centra s označenim smještajima koji su nam prihvatljivi (nisu previše skupi, jer ovdje su cijene dosta visoke), no na kiši mapa bi se brzo namočila i postala neupotrebljiva. Stoga uzimamo jedan taksi pred autobusnom stanicom i tražimo da nas odvede na jednu od mojih adresa. Taksiji pred autobusnim stanicama ("sitio taxi") su dosta skuplji od onih koji slobodno voze cestom, no po noći i kiši bolje nam je taksijem. Uskoro stižemo na traženu adresu (barem tako taksista tvrdi), no iz taksija nikako ne uspijevamo vidjeti gdje je taj naš smještaj, nema nikakvih oznaka na zgradama (a ulice su u uobičajenom meksičkom polumraku). Kako vani pada kiša a mi ne znamo kuda ići, pitam taksistu bi li nas za cijenu koju smo dogovorili prije vožnje odveo i natrag na autobusnu stanicu, no odbija. Iako se vraća na autobusnu stanicu, da bi i nas odveo hoće još love. Dosta nas košta pa mu nedam ništa više. Izlazimo na kišu. Željka je bijesna – po drugi se puta danas močimo na kiši. Sklanjamo se pod nekakav zaklon, uključujemo mobitel i spajamo se kratko na internet (jer cijena data roaminga je paprena), kako bi provjerili adresu koju tražimo.

U blizini vidimo nekakav ured; iza velike staklene stjenke sjedi jedan čovjek. Ulazimo i pitamo zna li gdje se nalazi tražena adresa. Tip kaže da je cijeli blok zgrada (100x100 metara) ta ista adresa, s više ulaza. Internet stranica našeg smještaja izrađena je na način da ju ne možemo otvoriti na iPhone-u, pa ne možemo doći do telefonskog broja smještaja (ne znam kako mi je promaklo zapisati ga prije polaska na put). Tip je vrlo susretljiv, odlazi po notebook i na internetu nam nalazi traženi broj telefona. Zovem taj broj, javlja se jedna žena i kaže mi da nisu doma već u kupovini, ali da imaju slobodnu sobu za dva noćenja i da se vraćaju za pola sata. Žena je u trgovini s mužem, izmjenjuju par riječi i čujem da se radi o Talijanima. Tip iz ureda nam donosi stolice i nudi da u uredu pričekamo da se Talijani vrate iz kupovine. Slijedi 20-ak minuta ćaskanja (saznajemo i da je "ured" u kojem se nalazimo zapravo škola stranih jezika).

Stiglo je vrijeme kad bi se Talijani trebali vratiti iz kupovine pa izlazim na ulicu i šećem amo-tamo. Kiša je napokon stala. Zvoni mi mobitel ali veza puca. Iz trećeg pokušaja veza je uspostavljena i Fabrizio (tako se predstavlja) kaže da će izaći na ulicu potražiti me. Za par minuta vidim tipa koji se spušta stepenicama u ulazu desetak metara udaljenom od škole stranih jezika gdje smo ga čekali. Bili smo vrata do vrata! Pozdravljamo se te nas Fabrizio vodi u svoj stan. Malo smo iznenađeni kad shvaćamo da u stanu za doći do naše sobe moramo proći kroz njihov dnevni boravak. No Fabrizio i njegova žena Michelina su baš simpatični likovi, a stan je jako lijep. U razgovoru saznajemo da su u jeku ekonomske krize u Italiji, prije ravno 7 mjeseci, dali otkaze i preselili se u Meksiko, u Playu del Carmen, gdje žive od iznajmljivanja dvije sobe turistima.

Uskoro izlazimo van, u potragu za restoranom koji nam je Fabrizio preporučio. U restoranu nalazimo uglavnom lokalce, a klopa je jednostavna ali dobra. Željka se gušta s koktelom. Nakon večere odlazimo do glavne gradske šetnice - 5. avenije - pješačke ulice smještene paralelno morskoj obali. Ovdje je sve prepuno restorana, trgovina i – turista. Nakon šetnje vraćamo se u sobu. Samo nekoliko minuta prije povratka u sobu ponovo nas je oprao pljusak. Već treći put danas ...

Slijedeća stranica
Meksiko: Playa del Carmen