Trollstigen i Geirangerfjord

Kiša je napokon stala. Nakon kave nastavljamo desetak km dalje do Lillehammera, mjesta koje je postalo poznato po zimskim olimpijskim igrama 1994. Stajemo u centru mjesta, pored crkve. Kako ćemo vidjeti i u drugim gradovima u Norveškoj, obično se u centru mjesta nalazi crkva, a odmah oko nje gradsko groblje. Malo se šećemo oko crkve. Nedjelja je i grad je potpuno prazan. Nastavljamo dalje cestom E6 kroz dolinu Gudbrandsdalen. S jedne strane ceste je jezero, a s druge šumovita brda i pašnjaci s brojnim kravama. U mjestima kroz koja prolazimo, česti su fiksni radari na cesti. Prije radara uglavnom stoji tabla s upozorenjem da se tu mjeri brzina vožnje, pa tu dodatno usporavamo (ionako sporu vožnju). Prelazimo preko brda prema dolini u kojoj se nalazi mjesto Dombas. U Dombasu cesta E6 nastavlja za Trondheim, treći grad po veličini u Norveškoj. Mi ne idemo za Trondheim, već skrećemo na cestu E136, koja vodi kroz dolinu Romsdalen do Andalsnesa. Vrijeme se proljepšalo, sunčano je s ponekim bijelim oblakom na nebu. U Norveškoj se vrijeme vrlo brzo mijenja – malo kiše, malo sunca, malo vjetra i tako unedogled. Dolina Romsdalen je posebno lijepa, što se vidi i po brojnim uz cestu parkiranim kamperima. Na cesti povremeno pretičemo velike traktore (male u Norveškoj nigdje nećemo vidjeti!). S lijeve strane ceste ukazuje se siva planina Trollveggen ("Zid trolova"), najviša vertikalna stijena u Europi (~1100 m visoka). Nakon Trollveggena, a malo prije Andalsnesa, skrećemo na usku cestu 63, koja vodi kroz šumu do podnožja vodopada Stigfossen, odakle cesta nastavlja oštrim serpentinastim usponom do vrha vodopada. Ovaj dio ceste 63 poznat je pod nazivom Trollstigen ("Trolove ljestve") i turistička je atrakcija, pa je gužva na cesti velika. Auti, kamperi, autobusi – svi su tu. Zbog gužve i uske ceste, uspon kamperom do vrha prilično je zahtjevan. Na vrhu parkiramo kamper i odlazimo na kratku šetnju do vidikovca, odakle se pruža prekrasan pogled na vodopad, serpentine i dolinu pod nama. Nažalost, već se nakon petnaestak minuta naoblačilo i stala je padati kiša. Dok je bila sitna nismo se dali, no kad je počelo jače padati morali smo ubrzanim korakom nazad u kamper. Naravno da u kamperu imamo jakne otporne na kišu, ali eto bilo je sunčano kad smo bili izašli van... Kišni period koristimo za ručak. Nakon ručka nastavljamo dalje cestom kroz planinsku visoravan. Uz cestu se mjestimice nalaze debele naslage snijega (cesta 63 je otvorena za promet samo ljeti, ostatak godine zametena je snijegom). Prolazimo uz brojna mala planinska jezera te se potom spuštamo u niže, šumovite predjele. Vozimo se uz rijeku. Na jednom mjestu stajemo i izlazimo u šetnju. Sunce je opet na dnevnom redu. Prelazimo drveni most i nakon kraće šetnje vraćamo se u kamper. Cesta se u mjestu Sylte spušta do obale Norddalsfjorda. Naš prvi norveški fjord! Nekoliko km dalje, u mjestu Linge, stajemo u malom trajektnom pristaništu i čekamo trajekt koji će nas odvesti na drugu obalu fjorda.

Lokalni su trajekti u Norveškoj integralni dio cestovnog sustava, tj. pojedina cesta može od svog početka do kraja uključivati jedan ili više trajektnih veza. Cijene trajekata ovise o duljini vozila i duljini trajektne rute, i određene su na državnoj razini. Na prometnijim prijelazima trajekti plove od ~5 sati ujutro pa negdje do ponoći, s 20-40 plovidbi u svakom smjeru. U trajektnim pristaništima vlada savršen red, ništa poput dolaska trajekta iz Preka u zadarsku gradsku luku, kad dolazi do prometnog kolapsa u luci. Na nekim mjestima kartu za trajekt naplaćuju na brodu, na nekima osoba za naplatu hoda uz vozila koja čekaju ukrcaj i prodaje karte prije ukrcaja, a na nekima postoje naplatne kućice na ulasku u pristanište. Po dolasku trajekta brzo se ukrcavamo i nakon desetak minuta plovidbe pristajemo u Eidsdal, na južnoj obali Norddalsfjorda.

Iz Eidsdala kreće novi uspon u brda. Stajemo pored lijepog jezera i malo šećemo uz obalu. Potom nastavljamo dalje. Uz cestu primjećujemo nekoliko parkiranih kampera na asfaltiranom parkiralištu. Odavde se već vidi krajičak Geirangerfjorda, jednog od najljepših norveških fjordova. Tu kreće i nekoliko planinarskih staza. Oblačimo cipele za trekking i odabiremo stazu do 4 km udaljenog jezera Grandevatnet. Staza je u početku obična makadamska cestica, pa napredujemo bez puno napora. Nakon nekih pola sata hoda makadam prestaje, i nastavlja se izuzetno blatnjavi put. Ne samo da je put jako težak za hodanje, već se i markacija staze gubi, pa ići dalje nema smisla. Vraćamo se do kampera i nastavljamo dalje cestom, spuštajući se prema Geirangerfjordu. Stajemo na odlično pozicioniranom vidikovcu i uživamo u pogledu na ovaj zaista impresivan fjord. Gdje god da pogledamo – vodopad. Spuštamo se brojnim serpentimana do obale fjorda. Vrijeme za večeru... Nakon večere prolazimo kroz mjesto Geiranger, smješteno na samom dnu fjorda i uspinjemo se ponovo u brda. U Geirangeru je nekoliko hotela, masa turista mili cestom pa vozimo oprezno, da nam kakav Korejac ne završi pod kamperom. Prolazimo kroz planinsko područje s dva jezera, još uvijek gotovo potpuno zamrznuta. Uz cestu je ponovo dosta snijega. Kiša nemilice pada. Na jednom se mjestu odvaja naplatna privatna cesta do Dalsnibbe, vidikovca s navodno odličnim pogledom (barem kad nije u oblacima kao danas). Ne idemo za Dalsnibbu, već oprezno se vozimo dalje grbavom cestom. Uz cestu znak zabrane zaustavljanja na iduća 3 km, zbog odrona kamenja... Spuštamo se s planine, snijega nestaje. Prolazimo mjesto Grotli i nastavljamo cestom 15 uz divlju rijeku s mnoštvom brzaka. Stajemo na jednom odmorištu. Uz šum rijeke uskoro padamo u san...