Lisabon

(vrijeme putovanja: siječanj - 130 fotografija)

Rano ujutro stižemo na Pleso. Kako portugalski avio-prijevoznik TAP subotom ne leti za Lisabon, do Lisabona putujemo preko Pariza s Air France-om. U 7:00 polijeće mali CRJ700, te za dva sata slijećemo na Charles de Gaule. Pješke odlazimo do terminala s kojeg letimo za Lisabon. Iako CDG baš i nije neka ljepota od aerodroma, udobne fotelje u salama za čekanje pravo su osvježenje. Imamo nekoliko sati među letovima, pa nakon što sam pročitao sve novine kojih sam se uspio dočepati, lijeno šećem terminalom. Na ovom sam se aerodromu nekoliko desetaka puta načekao raznih letova, pa se pomalo osjećam kao Tom Hanks u poznatom filmu. Jutarnji val letova je prošao i na velikom terminalu nema gotovo nikoga.

Nakon podneva počinju se skupljati putnici. Na terminalu se napokon pojavljuje i naš let za Lisabon - i taj je jedini koji kasni. I to sat vremena. Oko 14h napokon se ukrcavamo u avion. Prije polijetanja kapetan izlazi iz pilotske kabine, uzima mikrofon i ispričava se na kašnjenju: zbog oštećenja gume jednog kotača, ista je morala biti promijenjena prije polijetanja za Pariz. Tijekom leta najavljuju vrijeme u Lisabonu: 9°C i oblacima prekriveno nebo. Nije baš vrijeme kakvom smo se nadali, toliko je i po današnjoj južini u Zagrebu... Nakon dva i pol sata leta slijećemo na lisabonski aerodrom Portela. Kako se Portugal nalazi u drugoj vremenskoj zoni, vraćamo satove jedan sat unatrag. Imamo samo ručnu prtljagu pa se odmah upućujemo prema izlazu iz zgrade. Odmah pred izlazom iz zgrade nalaze se stanice lokalnih autobusa. Ne uzimamo skupi turistički Aerobus, već čekamo lokalni autobus za Marques de Pombal, veliki kružni tok u centru Lisabona, blizu kojeg se nalazi i naš hotel. Autobus stiže te provjeravam s vozačem da vozi za Marques de Pombal (da ne bi bilo da vozi u suprotnom smjeru), plaćam karte i upadamo u bus.

Kad sam prije 8 godina bio u Lisabonu, vozio sam se s aerodroma Aerobus-om prema centru, i na jednoj autobusnoj stanici džepari su maznuli novčanik jednom turisti tako što su se pokušali "ugurati" u bus dok je turista na ulazu u bus šoferu plaćao kartu. Turista je nakon ulaska u bus skužio da nešto ne valja i da mu fali novčanik, izletio iz busa i napao džepare, pa se novčanik odjednom "našao" na tlu. Turista se s novčanikom vratio u bus a džepari su se odšetali kao da se ništa nije desilo! Danas džepara nema (bar ne u ovom busu), pa nakon 20 minuta vožnje stižemo na Marques de Pombal. Prelazimo jednu veliku aveniju i dolazimo na suprotnu stranu kružnog toka, gdje se nalazi naš hotel Felix Garden. Za malu sam lovu rezervirao dvije noći u ovom novom i vrlo komfornom hotelu (ne miješati s većim, skupljim i lošijim hotelom Fenix Lisboa, koji se nalazi na samom kružnom toku). Željka je jako zadovoljna s raskošnom kupaonicom. Malo se odmaramo od puta i zatim odlazimo van. Od Marques de Pombala do najstrožeg centra (četvrt Baxia) vodi velika avenija Liberdade. Sa svake strane avenije su drvoredi, a tu su i najskuplji lisabonski hoteli. Nakon jednog kilometra avenija završava na trgu Restauradores, koji je kratkom ulicom spojen s trgom Rossio (službeno: Praca de Dom Pedro IV). Između ova dva trga nalazi se prekrasan ulaz u željezničku stanicu Rossio, a odmah pored nekakav turistički restorančić u čiji smo se, na zidu izvješen meni, zagledali. Konobar odmah izlijeće i stade nas nagovarati da uđemo. Gladni smo na ni ne treba nagovarati. Sjedamo za mali stolčić, ja naručujem sendvič od bakalara a Željka nešto za što je mislila da je juha, a ispao je odličan rižoto s račićima, od kojeg smo se oboje najeli. Primjetio sam da neki turisti zbunjeno gledaju donesen im račun - ti očito nisu imali snage odbiti predjelo, vino i sve ostalo što konobari spretno uvale turistima.

Nakon večere slijedi šetnja po trgu Rossio i dalje kroz četvrt Baixa (Donji Grad). Kad sam zadnji put bio u Lisabonu, fasade su bile očajno oronule, i Lisabon je tada bio uvjerljivo najružniji europski grad koji sam posjetio. Od tada se štošta promijenilo, sad grad izgleda puno ljepše i sređenije. Četvrt Baixa sačinjava pravilna mreža ulica, od kojih je centralna pješačka. Završava se slavolukom Arco Triunfal da Rua Augusta, kroz koji se izlazi na trg Praca do Comercio, na samoj obali rijeke Tejo (na španjolskom: Tajo). Tejo je najduža rijeka Pirenejskog poluotoka, a Lisabon se nalazi na desnoj obali ušća rijeke. Na obali rijeke je dosta velika vlaga, pa je pomalo prohladno. Vraćamo se u Baixu i skrećemo desno. Šećemo uzbrdo kroz Alfamu, najstariji dio Lisabona, gdje su nekad živjeli siromašni stanovnici (danas siromašni beskućnici uglavnom spavaju na mjestima poput avenije Liberdade, nekoliko koraka od skupih hotela i sjedišta banaka (jedna od najvećih zove se "Espirito Santo", tj. "Sveti Duh"). Penjemo se do crkve Igreja da Madalena, te dalje prema vrhu brda, gdje se nalazi tvrđava Sao Jorge. Kako je već odavno pao mrak ulaz u tvrđavu je zatvoren. Spuštamo se u Baixu nekom nasumično odabranom ulicom i vraćamo pješke u hotel.