|
Portugal
|
||||||||||||||||||||
LisabonDobro smo se naspavali. Izlazimo van - temperatura je malo porasla, a povremeno ima i sunca. Šećemo avenijom Libertadores prema centru. Pješački dio avenije je, kao i svi pločnici koje sam dosad vidio u Portugalu, izrađen u vidu mozaika od bijelih i crnih kamenih kockica, često s krasnim uzorcima. Iznenađuje nas i koliko je sve čisto - po ulici gotovo da i nema bačenog smeća. Stižemo na željezničku stanicu Rossio, odakle svakih dvadesetak minuta kreće prigradski vlak za Sintru. Karte za javni prijevoz u Lisabonu se izdaju u vidu magnetske kartice na koju se nadoplaćuje određeni iznos i potom troši kod prolaska na rampama za ulaz na željezničku stanicu ili metro. Kupujemo karte i ukrcavamo se na vlak koji stoji na peronu. U vlaku nema puno ljudi, a barem su polovica putnika turisti. Vozimo se kroz brojna prigradska naselja, s gomilom velikih nebodera. Prema mnogima od njih i Novi Zagreb izgleda kao poželjno mjesto za stanovanje. Po dolasku u Sintru, hodamo od željezničke stanice do centra ovog turističkog mjesta. Nalazimo znak koji upučuje kako doći do palače Pena, našeg odredišta u Sintri. Slijedeći oznake izlazimo iz mjesta i hodamo uzbrdo vijugavom cestom kroz gustu šumu. Palača je puno udaljenija od centra Sintre nego što sam mislio - do nje pješačimo punih sat i po vremena! Palača se nalazi na vrhu brda, a u sklopu palače je i restoran u kojem smo sjeli i popili kavu da malo dođemo k sebi. Slijedi razgledavanje palače u kojoj je do revolucije 1910. boravila kraljevska obitelj. Obilazimo sve prostorije. Unatoč dosta jakom vjetru šećemo i po vanjskom dijelu palače. S jedne se strane vidi Lisabon, a s druge Atlantik. Na vrhu susjednog brda nalazi se Maorska tvrđava, no kako nas je već dobrano ispuhalo nismo od volje opet se penjati. U Sintru se vraćamo istom cestom kojom smo došli. Nizbrdo ide puno lakše! U Sintri odabiremo jedan od brojnih restorančića za turiste. Naručujemo jelo, a nakon narudžbe na stol nam stiže tanjur s maslinama, sirom i još ponečim. Pitam je li to uključeno u cijenu onog što smo naručili. Nakon negativnog odgovora upućujem konobaricu da to odnese sa stola. Šema je da se turistima podvali to predjelo, oni pozobaju par maslina i na kraju kad dobiju račun kolutaju očima. Gledam stol pokraj nas, grupa Portugalaca naručuje klopu, no njima konobarica ne nosi predjelo. Pored njih sjeda dvoje Francuza, e ovi naravno dobijaju predjelo... Sve u svemu, klopa je sasvim dobra. Nakon ručka vraćamo se na željezničku stanicu. Za pola sata ponovo smo u Lisabonu. Šetamo kroz Baixu prema trgu Praca do Comercio. Prolazimo uz uspinjaču Santa Justa, koja vodi do četvrti Bairo Alto, odmah povrh Baixe. Na Praca do Comercio prolaze (i staju) žuti tramvaji za Belem, zapadno lisabonsko predgrađe na rijeci Tejo. Neki su tramvaji novi i moderni, a neki mali i desetljećima stari. Naravno da je nama došao upravo ovaj potonji. Kod šofera kupujemo (ne baš jeftine) karte i sjedamo. Tramvaj glasno škripi i cvili. Prolazimo uz veliki lučki kompleks. U Belemu iz tramvaja gledamo impresivan red koji se stvorio pred vjerojatno najpoznatijom slastičarnicom u Lisabonu, Casa Pasteis de Belem. Ne znam koliko moraju biti dobri kolači za toliko čekanje u redu, meni će poznati kolači "Pasteis de nata" bili dobri gdje god ću ih probati na ovom putu. Iskrcavamo se kod impresivnog Jeronimitskog samostana (Mosteiro dos Jeronimos). Kako je već prošlo 17 sati, ulaz u samostan je zatvoren, pa uspijevamo tek razgledati susjednu crkvu (samostan sam već jednom ranije bio posjetio i ljepši mi je izvana nego iznutra). Prolazimo uz ogroman Muzej moderne umjetnosti, te stepenicama preko prometne ceste i željezničke pruge, da bi došli do strane Belema bliže moru, gdje nakon prolaska kroz park dolazimo do tornja Belem (Torre de Belem), male obrambene tvrđavice do koje se po oseci može dopješačiti (inače do ulaza vodi drvena pasarela na stupovima). Uživamo u pogledu na tvrđavu i zatim se šetamo uz rijeku do Spomenika Otkrićima (Padrao dos Descobrimentos). Spomenik je izrađen u vrijeme portugalskog diktatora Salazara (vladao Portugalom do 1968), a posvećen je Portugalcima koji su u 15. i 16. stoljeću sudjelovali u otkrivanju svijeta. Na tlu ispred spomenika nacrtana je mapa svijeta, na kojoj je godinama naznačeno kad je pojedini dio svijeta otkriven. Vraćamo se prema tramvajskoj stanici; prolazimo kroz park u čijem se centru nalazi velika fontana. Ne čeka nam se tramvaj pa krećemo pješke prema centru. Kako smo već dobrano umorni od hodanja po Sintri, ipak stajemo na jednoj stanici čekati tramvaj. Nakon pol sata čekanja napokon stiže tramvaj, no ovaj se put radi o novom modernom tramvaju u kojem nije moguće kupiti kartu kod vozača. Aparat za karte prima, uz magnetske kartice na kojima više nemamo kredita, samo kovanice, a kovanica nemamo. Pa se tako pola sata švercamo u tramvaju, sve do silaska na Praca do Comercio. Na trgu Praca da Figueira, odmah pored Rossia, nalazimo jednu sendvičarnicu. Sendviči su im jednostavno odlični, napravljeni tek nakon narudžbe. Siti i umorni, vraćamo se avenijom Liberdade prema hotelu. Blizu hotela nalazi se autobusna stanica odakle bi sutra ujutro trebali krenuti za aerodrom. Iako me jutros recepcioner uvjeravao da autobus za aerodrom vozi već od 06:00, na tabli su ovi prvi polasci označeni drugačijom bojom i piše da s ove stanice autobus vozi tek od 06:40, što je nama malo prekasno. Dolazi jedan autobus, pa pitam šofera kad sutra ide autobus za aerodrom. Šofer na sreću odlično priča engleski, i potvrđuje da linija ne prometuje s ove stanice prije 06:40, ali da postoji druga linija koja vozi rano ujutro a čija stanica je s druge strane kružnog toka. Zadnjim snagama odlazimo do druge strane ovog velikog kružnog toka, nalazimo stanicu i provjeravamo vozni red. Sve OK. Vraćamo se u hotel.
|
||||||||||||||||||||
***
Ovaj je putopis autorsko djelo. Sva su prava pridržana, kopiranje i reproduciranje bilo koje vrste je zabranjeno. ***
Copyright © 2004-2025 Aventin |