|
Portugal
|
||||||||||||||||||||
MadeiraKako smo hotel platili unaprijed prilikom rezervacije smještaja, ostavljamo ključ na recepciji i odlazimo. Prelazimo na drugu stranu kružnog toka trga Marques de Pombal i čekamo autobus. Plan je da ako kroz neko vrijeme autobus ne bi stigao, zaustavili bi prvi taksi u prolazu. Uskoro dolazi autobus, ali nije naš broj. Pitam šofera ide li možda na aerodrom. Kaže da da, pa se ukrcavamo. Nakon 15-ak minuta autobus staje i šofer nas zove da siđemo. Ova autobusna linija ne ide na sam terminal aerodroma, već staje vrlo blizu aerodroma, pa nismo ni skužili da smo na aerodromu i da moramo sići. Hvala šoferu! Danas letimo za Madeiru, portugalski otok smješten ~1000 km jugozapadno od Lisabona i ~400 km sjeverno od Kanarskih otoka. To je otok vječnog proljeća, gdje su temperature noću/danju zimi 15-20 a ljeti 20-25 °C. Zbog izloženosti Atlantiku vrijeme je prilično promjenjivo. Kiša više pada zimi, što se ekstremno osjetilo 20.2.2010, kad je iznimno jaka kiša pogodila otok i uzrokovala poplave i blatne bujice koje su napravile ogromnu štetu na otoku. Tom je prilikom poginulo 40-ak osoba. Prognoza za idućih 5 dana je dosta dobra, s tek nešto malo kiše. U aerodromskoj zgradi, na ekranu s popisom letova nalazimo da naš avion za Madeiru polazi s terminala 1, a mi smo na terminalu 2. A gdje je terminal 1? Strelica pokazuje prema izlazu, no jednom vani, ne vidim kuda dalje? Pitam tetu na nekom šalteru, pa me upućuje da letovi za otoke (Madeira, Azori) polijeću s terminala 1, do kojeg se dolazi aerodromskim autobusom. Dobro, nalazimo taj autobus i uskoro stižemo na terminal 1. Na sigurnosnoj kontroli kao i obično odgovaram da nemam nikakvih tekućina u ručnoj prtljazi, no tipu se moj ruksak nešto baš ne sviđa pa ga ide raskopati. Nalazi pastu za zube i slavodobitno mi njome maše pred nosom. To je pasta za zube, kažem mu. I to je tekućina, odgovara on. Ne znam šta odgovoriti na takvu bedastoću. I ništa, tip mi vraća moju super-opasnu pastu za zube pa spremam stvari u ruksak. Kupovina avio-karata za Madeiru je posebna priča: prvo sam pokušao kupiti karte za let TAP-a, no kako sam tom prilikom prekoračio limit potrošnje na kartici, kupnja nije uspjela. E sad, na web stranici TAP-a u tom slučaju nije moguće pokušati kupnju ponovo s nekom drugom karticom, već je potrebno javiti se najbližem predstavništvu TAP-a, a to je u Hrvatskoj Kompas. I tako ja drugo jutro zovem Kompas. Tip koji mi se javio nema pojma šta bi sa mnom, kao proslijedit će on moj problem u centralu u Portugal (čemu im onda uopće služi predstavništvo?). Nakon posla zovem ja njega ponovo, ništa još nije napravljeno, samo sam dobio obećanje da će mi se javiti netko iz Portugala. I javila mi se kasno popodne teta iz rezervacijskog centra u Portugalu i tražila moj broj kartice. Pa na kartici je prekoračen limit, ženo draga, moram platiti s drugom karticom, koja em trenutno nije kod mene, em mi ne pada na pamet preko telefona davati broj kartice. Na što teta odgovori da neka onda s tom drugom karticom odem u predstavništvo TAP-a i tamo platim. Ali Kompas danas više ne radi a meni rezervacija ističe prije idućeg jutra! Teta se ispričava i kaže da ona tu ništa ne može, jedino mogu napraviti novu rezervaciju na internetu, no po bitno višoj cijeni! I tu je završila moja komunikacija s TAP-om... Potom sam kupio karte za let EasyJet-a, a cijena im je još nešto niža od TAP-ove najniže tarife. Željka je bila malo skeptična prema tako niskoj cijeni, no uspio sam ju uvjeriti da i EasyJet-ovi avioni imaju oba krila i da stvarno lete. Kako EasyJet ne nudi rezervaciju sjedala, šema je da putnici po ulasku u avion sjednu gdje stignu. Zato smo među prvima stali u red na izlaznim vratima. EasyJet zasebno naplaćuje dodatak na cijenu karte putnicima koji se žele ukrcati prije svih ostalih, no na ovom letu oni su samo ušli u autobus za prijevoz do aviona prije nas. Mi smo potom ušli u avion vjerojatno i prije nekih putnika koji su nadoplatili za "brzi ukrcaj"! Ljubazno osoblje EasyJet-a uputilo nas je da sjednemo u red gdje su izlazi za nuždu. Odlična stvar, tu ima nešto više mjesta za noge. U cijenu EasyJet-ovih karata nisu uključeni piće i klopa, koji se zasebno plaćaju, pa smo se pred let opskrbili izvrsnim sočnim portugalskim narančama (to su one koje sigurno nikad nećete naći u Konzumu i sličnim trgovinama šrot hranom). Slijedi miran i dosadan let iznad oblacima prekrivenog Atlantika. 60 km pred Madeirom prelijećemo otok Porto Santo, niski otok s velikom pješčanom plažom. Do njega se s Madeire može malim linijskim avionom ili brzim trajektom. Ovaj je otok sušta suprotnost brdovitoj Madeiri, gdje plaža ima jako malo, a gdje ih i ima uglavnom su sačinjene od velikog okruglog kamenja, nimalo prikladnog za ulazak u more. Pilot usmjerava avion u putanju za slijetanje. Aerodrom na Madeiri je još jedna posebna priča. Kako na Madeiri ima vrlo malo terena prikladnog za slijetanje aviona, uz more je bila sagrađena vrlo kratka pista, dužine svega 1600 m, na koju je slijetanje bilo prilično zahtjevno. 19.11.1977. na aerodrom je slijetao TAP-ov let 425 iz Brisela. Vrijeme je bilo očajno: kiša je pljuštala i puhao je jak vjetar. Umorna posada aviona je nakon 13-satnog radnog dana dva puta odustala od slijetanja, da bi u trećem, posljednjem pokušaju prije eventualnog preusmjeravanja aviona za Kanarske otoke, odlučila sletjeti. Avion je dotaknuo pistu 600 m prekasno i preostalih 1000 m piste zbog velike količine vode nije bilo dostatno za zaustavljanje aviona. Avion se survao niz liticu, udario u most, pao na plažu i zapalio. Većina putnika je poginula. Nakon ove nesreće pista je produžena za još 200 m, da bi zatim bilo izgrađeno još 2000 m piste na ogromnim betonskim stupovima, nekoliko desetaka metara iznad mora. Tako je ovo jedan od rijetkih aerodroma s većim dijelom piste u zraku! Slijećemo po lijepom vremenu. Vani je ugodno toplo, oko 20 °C. U aerodromskoj nas zgradi dočekuje predstavnik firme kod koje smo unajmili auto. Nije Toyota Yaris kako se oglašavaju, već dobro pohabana Kia Picanto. Nisu se sjetili u auto staviti ni mapu Madeire, pa ćemo se ovih dana orijentirati prema mapi koju smo štampali prije polaska na put. Krećemo autom prema sjeveru otoka, gdje se nalazi naš rezervirani smještaj. Vozimo se novom cestom s dvije trake u svakom smjeru. Kako je Madeira vrlo brdovita, ceste prolaze kroz brojne tunele. Treba se naviknuti na to da je u tunelima na Madeiri, čak i kad postoji samo jedna traka u svakom smjeru, često dozvoljeno pretjecanje. To ne čudi jer su ceste na Madeiri (i stare i nove) izuzetno zavojite i nepregledne, pa je na svakom ravnijem dijelu ceste pretjecanje dozvoljeno. Naša Kia nije baš obdarena konjskim snagama, po uzbrdici se jedva vuče. Uskoro ću se naviknuti često držati motor na preko 4000 okretaja, inače se teli ko stara raga. Iako brojni turistički vodiči kažu da se na Madeiri vozi jako opasno, oni koji su te vodiče napisali očito nikad nisu bili u Hrvatskoj. Osim 2-3 nezgodne situacije u iduća 5 dana, posvjedočit ćemo sasvim mirnoj i kulturnoj vožnji lokalaca. Uz to Portugalci uvijek staju pješacima na pješačkom prijelazu. Jug i istok otoka su povezani brzom cestom (po kojoj se sada vozimo) i na njoj je obavezna cjelodnevna upotreba kratkih svjetala (vjerojatno zato jer se svako malo prolazi kroz tunel). Iza Machica prelazimo na staru cestu. Vožnja po ovoj cesti zahtjeva neprekidnu koncentraciju i oprez. Prolazimo kroz Santanu i Sao Jorge i stižemo u Cabanas de Sao Jorge, mjestašce u kojem se nalazi naš smještaj. Radi se o grupi valjkastih bijelih bungalova s narančastim stožastim krovovima. Podne je, a dečko na recepciji kaže da je prijava (check-in) tek od 14 sati i da moramo pričekati. U kratkim rukavima sjedamo na terasu hotelskog restorana, naručujemo klopu za ručak i uživamo u suncu. Baš kad smo gotovi s ručkom, dečko javlja da je bungalov spreman. Bungalov se nalazi uz strmi rub brda, nekoliko stotina metara iznad mora. Željka rasprema stvari a ja se sunčam na klupici pred bungalovom. Došli smo u raj. Nakon kratkog odmora ubacujemo nešto stvari u auto i krećemo natrag cestom kojom smo došli. Pred Machicom skrećemo za Canical, mjestašce s trgovačkom lukom, zaobilazimo ga i nastavljamo priobalnom cestom prema krajnjem sjeveroistočnom rtu Madeire, Punta de Sao Lourenco, duboko usječenom u more. Na kraju ceste parkiramo auto na malom parkiralištu. Ovdje počinje uređena pješačka staza, prolazi kroz divni krajolik, mjestimice uz strme klifove, sve do vrha brda s kojeg se pruža prekrasan pogled na Madeiru i Atlantik. Na stazi ima nešto hodača, ali ne previše (ipak je sad niska sezona na Madeiri). Po silasku s brda Željka primjećuje da sam na vrhu zaboravio majicu (kako je toplo nosio sam ju u ruci). I tako ja opet gore na vrh. Po povratku smo padali s nogu od umora (ipak smo se još jučer penjali na brdo povrh Sintre). Idemo na večeru u Machico. Naručujem janjetinu, no količina mesa na kostima malo mi je nedostatna... Željka uživa u crnom vinu. Vraćamo se u bungalov, gdje nas čeka upaljeni radijator (po zalasku sunca temperatura je pala). Unatoč radijatoru, malo je prohladno.
|
||||||||||||||||||||
***
Ovaj je putopis autorsko djelo. Sva su prava pridržana, kopiranje i reproduciranje bilo koje vrste je zabranjeno. ***
Copyright © 2004-2025 Aventin |