Madeira

Danas nam doručak nije poslužen kao jučer u baru, već u velikom hladnom restoranu, tako da sam se vratio u sobu po jaknu i prebacio ju preko leđa dok smo doručkovali. Nakon doručka idemo za Quemadas, mjesto koje nam je jučer u hotelu preporučeno za trekking. Vozimo se prema Santani, a odatle uskom lokalnom cestom visoko u brda. Ceste su svako jutro potpuno mokre od vlage, no nisu skliske. Ova po kojoj se vozimo je sva zelena od nekakve "mahovine", sivilo asfalta probija samo na dijelu ceste po kojem prolaze kotači. Nakon 15-ak minuta vožnje stižemo u Quemadas. Ovdje prolaze dvije levade. Levade su kanali, široki i duboki 30-50 cm, a služe za dovođenje vode za navodnjavanje iz brdovitih područja otoka, gdje pada puno kiše, do sušnijih plodnih područja bliže obali. Uz levade vode putevi za održavanje, i njima se služe turisti za trekking kroz najljepše predjele Madeire. Na otoku je sagrađeno ukupno 2170 km levada.

Kako smo na 870 m nadmorske visine, prilično je hladno pa ostajemo u jaknama. Naša levada vodi do Caldeirao Verde ("Zeleni Kotao"), lijepog malog jezera duboko u brdima Madeire. Na početku staze stoji zabrana prolaska, koju ležerno ignoriramo, no nakon 15-ak minuta hoda staza postaje skliska i blatna, a sa stijena iznad staze cure pravi mali slapovi po samoj stazi. Kako nismo opremljeni za to da voda curi po nama, okrećemo se i vraćamo do početka staze. Tu nalazimo još jednu stazu, bez znaka zabrane prolaska, pa krećemo tom stazom. Ova levada nije zahtjevna za hodanje, i iako nije baš spektakularna, dobra je za lijepu jednosatnu šetnju kroz suptropsku vegetaciju. Na kraju staze nalazi se nekakva grupa rustikalnih kućica koje ljeti vjerojatno služe u turističke svrhe. Natrag se vraćamo putem kojim smo došli. Vozimo se nizbrdo do Santane i zatim skrećemo prema Faialu. Kod Faiala odvojak s glavne ceste vodi do mora. U uvali između dvije strme stijene sagrađeno je kupalište s uobičajenim masivnim lukobranom. Stijene su vrlo interesante i svjedoče o vremenu kad je otok nastajao i lava se krutila u kontaktu s morskom vodom.

Nakon prolaska kroz Faial skrećemo za Sao Roque de Faial, na cestu koja vodi prema samom vrhu Madeire. U jednom manjem mjestu stajemo na ručku u lijepom restoranu. Lijepom, ali zbog visine na kojoj se nalazi i nedostatka bilo kakvog grijanja, prilično hladnom. Dobro smo se najeli i nastavili vožnju uzbrdo. Vegetacija ovdje više nije suptropska, već dominira crnogorica. Skrećemo za Pico de Arieiro (1810 m). Ovo nije najviši vrh Madeire, ali je skoro pa najviši (najviši je Pico Ruivo s 1862 m). Na vrhu Pico de Arieira nalazi se radarska stanica. Prilično se naoblačilo, oblaci se iz kotlina nošeni vjetrom uzdižu prema planinskim vrhovima. Vegetacije po vrhovima planina gotovo da i nema. S Pico de Arieiro vodi staza prema nekoliko sati hoda udaljenom Pico Ruivo. Uz jasnu zabranu prolaska, put je nakon nekoliko stotina metara prepriječen drvenom konstrukcijom, no i nju je neko prepilio i polomio. Te smo se i mi provukli i prošetali do obližnjeg vidikovca. Zabrana prolaska nije stavljena bez razloga, put vodi uz strmine i litice i kiše su ga dobrano oštetile. Zato se po njemu krećemo vrlo polako i oprezno. Silni oblaci čine da se s vidikovca puno ne vidi, a uz to dosta i puše, pa se uskoro vraćamo na Pico de Arieiro. Stigli su nekakvi turistički autobusi, pa se gomila turista šepuri naokolo u kratkim hlačicama (mi smo u jaknama). Još malo uživamo u pogledu (tamo gdje nema oblaka) i zatim nastavljamo autom prema južnoj strani otoka, prema Funchalu.

U Funchalu nalazimo put do Botaničkog vrta, smještenog na brdu dosta daleko od centra. Oni koji nemaju auto mogu do Botaničkog vrta doći uspinjačom iz centra (uspinjača se u gradu nalazi blizu glavnog autobusnog stajališta). Iako mnogi vodiči na internetu preporučaju posjet Botaničkom vrtu, na otoku na kojem zelenilo buja na sve strane mene on baš i ne impresionira. Tako da se u Botaničkom vrtu nismo dugo zadržali. Spuštamo se autom u centar i parkiramo u podzemnoj garaži jednog malog šoping-centra. Sva sreća što imamo mikro-auto, jer je ulaz u garažu prilično uzak. Šećemo se po dugoj obalnoj šetnici i zatim po centru mjesta. Sjedamo na kavu. Portugalski nazivi za kavu su bica za espresso i garotto za machiato, i kava je, gdje god da smo ju pili, odlična i jeftina. Zapadno od marine nalazi se veliki park, odakle promatramo isplovljavanje velikog cruisera iz luke. Treba mu pola sata da se odmakne iz gata i izađe iz luke. Odlazimo na odličnu pizzu u Pizza Hut. Nakon večere idemo autom zapadno od Funchala do Cabo Girao, 589 metara visoke stijene iznad mora, s lijepim pogledom na Funchal. Slijedi sat vremena vožnje do našeg bungalova.