Madeira

Ujutro krećemo put Sao Vicenta, gdje skrećemo na cestu koja vodi prema centru otoka. Vozimo se kroz kotlinu među zelenim obroncima te prolazimo kroz dugačak novi tunel. U Serra de Agua skrećemo udesno i vijugavom se cestom uspinjemo na planinu. Kod Encumenade stajemo na vidikovcu. Sad se nalazimo negdje iznad sredine tunela kroz koji smo malo prije prošli. Penjemo se i dalje, vegetacije je sve manje. Prolazimo brojne vjetroelektrane. Vozimo se po ravnoj cesti te skrećemo za Rabacal. Do samog mjesta se spušta uska cesta, no dalje se ne može. Na cesti je rampa a do 2 km udaljenog mjesta vozi kombi (neprekidno vozi gore-dole). Odlučujemo se do Rabacala spustiti pješke, a kombijem ćemo eventualno uzbrdo, kod povratka. Na nekoliko mjesta poplave su uništile dio šume - izgleda kao da je kroz šumu prošao tenk. U Rabacalu je tek nekolicina starih kuća. Odavde kreću dvije staze: levada Cascata do Risco ("Vodopad rizik") i levada 25 fontes ("25 izvora"). Odabiremo stazu Cascata do Risco. Sat vremena hodamo po ovoj lijepoj levadi i dolazimo do mjesta gdje levada polukružno zavija i nastavlja po obronku na suprotnoj strani. Tu je visoki vodopad, ispod kojeg levada i put prolaze kroz kratki tunel u stijeni. Na ulaz u tunel postavljena su i zaključana rešetkasta metalna vrata; dalje ne može.

Kako je već prošlo podne i pomalo smo gladni, ne idemo hodati po drugoj levadi već se vraćamo do Rabacala i čekamo kombi za povratak do glavne ceste. Nastavljamo put prema zapadu. Vozimo se po planinskoj visoravni i prije Fonte do Bispo spuštamo se prema južnoj strani otoka, do mjesta Prazeres. Povremeno pada kiša. Vozimo se uz more i stajemo u malom mjestu, tik pred jednim tunelom. Na obali se nalazi skup riblji restoran, pa prelazimo cestu i sjedamo na terasu malog restorančića. Pada lagana kiša. Naručujem salatu od hobotnice. Za razliku od salata kakve bi dobio u Hrvatskoj, gdje bi hobotnice bilo u tragovima, u ovu su salatu sasjekli cijelu manju hobotnicu!

Nastavljamo uz more i stajemo u mjestu Ribeira Brava. Na centralnom trgu postavljene su metalne spiralne stepenice s mostićem do rta koji zatvara mjesto s istočne strane. Tu su opet nekakva metalna vrata koja spriječavaju prolaz. Ništa čudno, stepenice se urušavaju, no ipak se nekako provlačim i penjem na rt. Povratak je malo teži, sve se odronjava. Spuštamo se niz stepenice i prolazimo kroz kratki tunel u stijeni. S druge je strane nešto što liči na pristanište u nuždi za velike brodove, s od valova uništenim lukobranskim zidom. Nastavljamo brzom cestom prema Funchalu i skrećemo u brda prema Curral das Freiras, dolinu okruženu visokim planinskim vrhovima. Stajemo u centru mjesta. Odavde postoje dobre staze za trekking, no prilično je hladno i sve su planine oko nas u oblacima, pa se nakon kreće šetnje vraćamo za Funchal.

S brze ceste silazimo za Camara do Lobos, te na obalnoj cesti prema Funchalu prolazimo kroz područje s nekakvim ružnim industrijskim objektima (cementara?). Dolazimo u centar Funchala i parkiramo se u garaži. Prolazimo kroz tržnicu i dalje prema istoku, kroz dio grada s brojnim turističkim restoranima. Konobari gnjave goste da uđu u njihove restorane, nije to mjesto za nas. Po obali šećemo do centra, u podrumu šoping-centra nalazimo veliku trgovinu Pingo Doce s pripadajućim samoposlužnim restoranom te tu večeramo. Klopa nije nešto posebno, ali je dosta jeftina. Tu jedu samo lokalci, mi smo jedini turisti. Odlazimo iz Funchala dalje prema istoku i upadamo u veliku gužvu na cesti. Nekako se izvlačimo iz gužve i spuštamo do rta Ponta do Garajau, gdje se nalazi kip Isusa, nalik na onog u Rio de Janeiru. Od kipa se uređenom stazom spuštamo do samog rta. Već je pao mrak pa se ne vidi puno. Nažalost, uskoro počinje padati i kiša. Na putu do bungalova zasuo nas je i jaki pljusak.