Ankara

Nakon doručka se penjemo uz brdo posjetiti grobnice pontskih kraljeva. Ne znam točno kad su u povijesti ti kraljevi vladali, pretpostavljam tek da je to bilo dosta davno. Grobnice su velike prostorije uklesane u stijenu. Odavde je i odličan pogled na grad. Idemo napraviti krug po gradu da ga doživimo i po danu. Vraćamo se u hotel, pakiramo i odlazimo pješke prema autobusnoj stanici. Na putu do stanice se gubimo, pa nas ljudi usmjeravaju na pravi put.

Na autobusnoj stanici uobičajeni grabežljivci. Kako nam se posebno ne žuri odlučujem čekati da se pojavi prvi autobus za Ankaru i tek tada kupiti kartu za taj autobus. Tako je stigao jedan autobus za kojeg sam pomislio da bi mogao ići za Ankaru. Ispred autobusa se našla osoba koja mi je ličila na šofera. Potvrdio mi je da idu za Ankaru i odveo me na šalter kupiti karte. Kad sam se s kupljenim kartama vratio na peron, autobusa više nije bilo. Ono očito nije bio šofer autobusa, već se samo takvim predstavio da bi mi prodao karte. Dok još zbunjeno stojim na peronu dolazi jedan drugi tip i zamijenjuje naše karte za druge karte. I to neke druge kompanije. Šema prevare je dakle slijedeća: prvo ti prodaju karte za neku drugu kompaniju, s kojom nemaju nikakve veze, i zatim zamijene karte kartama svoje kompanije. Dobro, kad-tad su morali i nas zeznuti s autobusima... Kako se autobus ne pojavljuje idem natrag na šalter protestirati. Na šalteru me uvjeravaju da će uskoro stići minibus koji će nas odvesti do stajališta autobusa, 10 km od centra Amasye. Dakle autobus ni ne dolazi u Amasyu! Uskoro stiže ne minibus, već najobičniji kombi u koji se ukrcavamo. Šofer zatvara vrata kombija, mi sjedimo u njemu i čekamo li čekamo... Vruće je pa otvaram vrata kombija. Stiže natrag šofer i opet zatvara vrata. Uskoro krećemo, po putu kupeći putnike. Izlazimo iz grada i stajemo na benzinskoj stanici na cesti usred ničega. Neće nas valjda ovdje iskrcati i nestati!? Za par minuta ipak stiže bus.

U busu primjećujem na prednjem staklu natpis "cep telefonunuzu kapatınız", tj. "zabranjena upotreba mobitela". I stvarno, nisam vidio nekog putnika u nekom od autobusa kojima smo se vozili da priča na mobitel (jedino se šefer u minibusu za Fethiye nije odvajao od mobitela). Uz agresivnu zvonjavu i ljude koji urlaju na mobitele kao da se dovikuju s brda, ovo je prava milost za uši. Jedna je gospođa u ovom busu ipak pokušala upaliti mobitel ali kondukter je istog časa dojurio. No primjetio sam da jedan od šofera (imamo ih dva) povremeno priča na mobitel skriven u zadnjem redu!

Nakon par sati vožnje vraćamo se u Ankaru. Metroom idemo na željeznički kolodvor i kupujemo karte za noćni vlak za Istanbul. Kako vlak kreće tek u 23 sata, imamo dosta vremena za razgledavanje Ankare. Planiramo posjetiti stari grad na brdu pokraj željezničkog kolodvora. S druge strane kolodvora nalazi se Gençlik park, naš prvi šok u Ankari – umjesto očekivanog jezerca, park nas je dočekao prepun nečega što liči na mješavinu građevinskog otpada i raznoraznog smeća. Kad bi bageri srušili dio Vira pretpostavljam da bi to ovako izgledalo. Brzo prolazimo kroz ovu strahotu i dolazimo do bulevara Atatürk, s nezamislivo gustim prometom. Nakon desetak minuta čekanja uspijevamo na zeleno preći bulevar. Mnogi semafori u Turskoj imaju displeje na kojima se odbrojavaju sekunde do promjene svjetla. Tako pješaci i vozači znaju koliko još imaju čekati... Prolazimo uz velike poslovne zgrade i zalazimo u male uličice iza njih. I dolazimo u jednu ulicu prepunu nekakvih lokalnih preprodavača, šibicara i kojekakvih probisvjeta, da se nisam usudio ni fotoaparat izvaditi... Odustajemo od ovakvog društva i vraćamo se do najbliže stanice metroa. Odlazimo dvije stanice dalje, do četvri Kızılay. Ovo je puno ljepši dio grada, prepun trgovina, restorana i kafića. Kroz Kizilay prolazi široki Atatürk bulevar, a dvadesetak metara široki pločnici prepuni su ljudi. Da ne znam da sam u Ankari pomislio bi da sam u New Yorku. Nalazimo nekakav turski fast-food i tu klopamo. Zatim odlazimo u jedan zgodan kafić na – čaj. Ne šećemo previše okolo jer na leđima nosimo ruksake. Naime, ni željeznički kolodvor Ankare nema emanet gdje bi mogli ostaviti prtljagu...

Pala je noć, te se vraćamo na željeznički kolodvor. U velikoj čekaonici čekamo vlak uz grickalice i pivu. Ukrcavamo se na vlak i krećemo za Istanbul.