Istanbul

Ujutro prolazimo kroz Izmit, grad koji je prije nekoliko godina pretrpio jak potres (nalazi se točno na granici tektonskih ploča). Nakon Izmita vozimo se kroz naseljeno područje, gotovo uz samo (Mramorno) more.  Prolazimo kroz istanbulska predgrađa i u 08:00 stižemo na željezničku stanicu Haydarpaša.

Ukrcavamo se na brod za Karaköy (na europskoj strani Istanbula). Promet u Mramornom moru je prilično gust. Vedro je i pogled s broda na palaču Topkapi je odličan. Iz Karaköya tramvajem odlazimo u Sultanahmet. Za razliku od prije desetak dana, grad je prepun turista. Između Plave Džamije, Svete Sofije i Cankurtarana nalazi se turistička četvrt s mnoštvom malih hotela. Zbog blizine glavnih gradskih atrakcija cijene hotela su ovdje dosta paprene. Kako se bliže prvomajski praznici uglavnom su i puni. Unatoč tvrdnji jednog recepcionera de su svi hoteli u Sultanahmetu puni, nalazimo jednu slobodnu sobu. Hotel je skroman, no čist i na mirnoj lokaciji (u kvartu inače ima dosta barova i restorana). Hotel se plaća u eurima (po prvi puta) i unaprijed (ko zna koliko im je turista zbrisalo bez da plate).

Odlazimo promjenit nešto love u jednu banku u ulici Divan Yolu. Zatim idemo na Kapalıçarşı (Veliki Bazar) gdje se Željka (više ili manje uspješno) cjenka za suvenire i poklone koje će odnijeti kući. S punom vrećicom dragunlija posjećujemo malo groblje na Çemberlitaş-u, gdje su pokopani paše i slični "aristokrati".

Idemo do Aya Sofye (Svete Sofije), bazilike sagrađene 537. godine, pretvorene u džamiju 1453. i na kraju u muzej 1935. godine. Ima puno posjetioca i dosta je gužvovito.

Nakon Aya Sofye odlazimo do palače Topkapi (Topkapı). Ulaz u palaču se nalazi kod fontane Sultan Ahmet III, s desne strane Aya Sofye. Kroz ulaz u masivnom obrambenom zidu ulazi se u prvo dvorište, gdje su nekoć bili smješteni Janjičari. Nakon nešto hoda dolazi se do ulaza u drugo dvorište, gdje su se odvijali državni poslovi. Treća vrata vode u privatnu domenu sultana. Na samom ulazu u treće dvorište nalazi se mala zgrada u kojoj je sultan primao u audijenciju ambasadore. Na desnoj strani ovog dvorišta nalazi se velika draguljarnica. Dragulja svih vrsta i oblika je ovdje toliko da s vremenom i oni veličine dječje šake postanu nekako dosadni i obični... Četvrto se dvorište nalazi izvan unutarnjih zidina i s njega se pruža odličan pogled na Mramorno more. U Harem, privatne odaje sultana i njegove obitelji nismo išli jer se posjetioci puštaju povremeno, u malim vođenim grupama, a nama se nije čekalo.

Vraćamo se u hotel malo odmoriti (u obližnjoj trgovini kupujemo nešto klope). Nakon odmora idemo posjetiti veliku podzemnu cisternu (odmah pored Hipodroma i Aya Sofye) u kojoj se nekad akvaduktom dopremala voda iz rezervoara blizu Crnog mora. Dimenzije cisterne su 65 x 143 metara, njen krov podržava 336 stupova, a kapacitet joj je 80.000 kubičnih metara. Danas je cisterna prazna, tek na tlu ima oko pola metra vode (hoda se po drvenim "mostićima").

Šetamo niz ulicu Alemdar, prolazimo uz Veliki Vizirat (danas su ovdje državni uredi) i željezničku stanicu Sirkeci i dolazimo na obalu Zlatnog Roga (Haliç, uvučena uvala koja dijeli europski dio Istanbula na dva dijela). Ovdje pristaju brojni lokalni brodovi. Mi tražimo neki koji bi nas odveo na Princezine otoke u Mramornom moru. Na žalost dio obale se rekonstruira i nalazimo natpis koji kaže da brodovi za Princezine otoke (Adalar) kreću iz Kabataş-a, sa druge strane Zlatnog Roga. Ovdje svi klopaju sendviče sa prženom ribom pa i ja činim isto. Kako je Kabataš daleko a neugodno je vjetrovito, ukrcavamo se na nekakav (preskupi) brod što turiste vodi u 1,5-satno "krstarenje" Bosporom. Za pola sata brod se odvaja od kopna i plovi uz sjevernu obalu Bospora, pored džamije Valide Sultan (tj. sultanove majke), palače Dolmabache (gdje je živio posljednji sultan nakon što je napustio Topkapi) i luksuzni Cirağan hotel. Ovdje se kočopere kuće (jako) dobrostojećih stanovnika Istanbula. Kod velikog bosporskog mosta prelazimo na azijsku stranu Bospora i plovimo do Üsküdara, odakle se vraćamo natrag.

Po povratku u Eminönü uzimamo tramvaj za Fındıklı, na sjevernoeuropskom dijelu Istanbula. Idemo do trga Taksim, gdje je navečer vrlo živo. Taksim se nalazi na vrhu jednog od istanbulskih brda, a mi sa Findiklija bezuspješno pokušavamo naći put do Taksima. Nemoguće je naći put po ovim malim vijugavim uličicama, pa se vraćamo glavnom cestom do prethodne stanice tramvaja Tophane i odatle penjemo Boğazkesen ulicom. Ulica je mjestimice vrlo strma i prolazi prilično neuglednim dijelom grada. Nije bilo kraja našoj sreći kad smo se napokon uspeli do ulice İstiklal, glavne pješačke ulice u ovom dijelu grada. Ulica je prepuna ljudi, trgovina, restorana i još koječega. Odlazimo do obližnje ulice Nevizade, gdje se prema mom vodiču dobro jede. Dobro možda, ali skupo sigurno. Odustajemo i u ulici Istiklal nalazimo jedan mali self-service restoran. Klopa je jeftina i odlična. Nakon večere (već je i mrak pao), šetamo do velikog trga Taksim, gdje se nalaze luksuzni hoteli. Vraćamo se niz 2 km dugačku ulicu Istiklal (sad je lakše jer idemo nizbrdo) pazeći na stari tramvaj koji povremeno prolazi (ovaj je tramvaj više turistička atrakcija nego prijevozno sredstvo). Primjećujemo jaku policijsku prisutnost posvuda. Na kraju Istiklala spuštamo se strmom i nimalo blještavom ulicom Galipede. Po putu srećemo smetlara koji na malim kolicima uzbrdo vuče vreću za smeće *enormnih* dimenzija. Pretpostavljam da sindikati u Turskoj ne znače puno. Prelazimo most Galata i vraćamo se u hotel. Pred restoranom pokraj hotela tip nas zove na večeru. Daj ohladi malo, pa već je i ponoć prošla...