Istanbul

Nakon doručka idemo još jednom prošetati po ulici Divan Yolu, zatim u nastavku Yeniçeriler, do džamije Beyazit. Posjećujemo ovu manju džamiju, te zatim obilazimo kampus istanbulskog univerziteta.

Iza univerziteta nalazi se Süleymaniye džamija, smještena na vrhu jednog od sedam istanbulskih brežuljaka.

Uz džamiju se nalazi malo groblje sa zgradom gdje počiva i sam sultan Sulejman. Ispred kompleksa džamije poredan je niz lokalnih restorana. Pretpostavljam da se tu hrane i studenti iz obližnjeg univerziteta, pa tu i ručamo. Klopa je prva liga. Nakon ručka spuštamo se prema mostu Galata kroz splet malih ulica. Iako smo u strogom centru Istanbula, ovaj je dio grada iznimno siromašan. Neka djeca nam se približavaju i prose, a mnoge uboge kuće izgledaju kao da će se svaki čas srušiti. Blizu obale i glavne uzobalne avenije niz je lokalnih trgovina (sve zapravo više liči na nekakav buvljak). Ukrcavamo se na tramvaj i idemo do njegove zadnje stanice Kabatas. Na doku kupujemo žetone za brod za Princezine otoke (ovi su žetoni malo skuplji od onih za lokalni prijevoz).

Nakon pola sata čekanja stiže brod i ukrcavamo se. Prva stanica broda je Kadiköy na azijskoj strani. I ovdje se ukrcava masa ljudi. Princezini otoci su jedna od omiljenih vikend-destinacija stanovnika Istanbula (posebno mladih, kako vidimo). Nakon sat i po plovidbe brod staje na četiri najveća otoka: Kınalıada, Burgazada, Heybeliada i Büyükada.

Mi se iskrcavamo na Heybeliadi. Otok nije naročito lijep. Nema prometa - posjetiocima su namijenjene kočije s konjskom zapregom. To objašnjava gomilu govana po cesti što okružuje otok. Ima i dosta smeća svuda uokolo, no to ne smeta masi mladih na pikniku, u vožnji biciklom ili nekoj drugoj razonodi. Jedan dio otoka je i vojna baza. Popodne provodimo u šetnji otokom.

Pri povratku u luku zatičemo gomilu ljudi. Bit će gužve na brodu... Brod dolazi sa Büyükade već prekrcan. Masa ljudi se ukrcava, iako nema više nijednog slobodnog sjedala. Neko vrijeme stojimo a onda odlučujemo sjesti na pod. Nema drugi, mrtvi smo umorni. Tek u Kadiköyu uspijevamo sjesti...

U grad stižemo u sumrak. Subota je pa idemo opet na Taksim (cijela se četvrt zove Beyoğlu). Za razliku od turističkog Sultanahmeta koji navečer opusti, dio oko Taksima je puno življi. Željka rezolutno odbija svaku pomisao o ponovnom pješačenju uzbrdo pa na Kabatasu novom uspinjačom (Füniküler) idemo do Taksima. U Istiklalu uobičajena gužva. Odlučujemo večerati u istom restoranu u kojem smo večerali dan prije. Zašto ići drugdje kad se ovdje dobro jede. Nakon večere Željka malo krstari trgovinama, a zatim idemo na kolače u jedan chic restoran. U Istiklalu ima dosta vrlo skupih mjesta pa treba malo bacit oko na cijene prije nego li se negdje uđe. Restoran je bio moderan, ali malo previše u "pariškom" stilu: gusto naslagani mali stolovi, brzojureći konobari i glasni turisti. Po povratku niz Istiklal skrenuli smo do kule Galata, odakle bi trebao biti dobar pogled na Istanbul. Na žalost, navečer se može samo u restoran na vrhu, uz rezervaciju... Spuštamo se do mosta i pješačimo do Sultanahmeta. Primjećujemo da je veliki Gülhane park, odmah ispod Topkapija, još otvoren. Šećemo potpuno praznim parkom (tu je samo par strojnicama naoružanih vojnika) sve do izlaza na suprotnoj, sjevernoj strani. Nakon malo konzultacija mape grada, uviđamo da ovdje više nemamo kamo jer se tu izlazi na prometnu cestu koja vodi oko gradskih zidina. Vraćamo se natrag kroz park. Kasno je i dosta je prohladno (unatoč mnogim turistima u kratkim hlačama mi smo cijeli dan u jaknama). Vraćamo se u hotel. Pijemo pivu i na TV-u gledamo glavnom zapovjednika turske vojske kako prijeti da vojska neće podržati islamističkog premijera kojega parlament namjerava izabrati za novog predsjednika Turske...