Istanbul

Negdje oko 04:30 bude se gosti u sobi iznad nas - vjerojatno odlaze iz hotela. Kako su podovi prekriveni nekakvim super-škripućim parketima, probudio sam se i ja. Uskoro napuštaju sobu. Nedugo zatim začula se kakofonija poziva na molitvu s istanbulskih džamija. I blizu hotela je jedna džamija, no naša se soba srećom nalazi na strani hotela udaljenoj od džamije. Ovo je prvi od ukupno pet dnevnih poziva na molitvu. Više mi se i ne spava pa samo ležim u krevetu.

Željka se budi i idemo na doručak. Turski se doručak sastoji od svježih paradajza i krastavaca, kuhanog jajeta, marmelada i sličnih mazalica. Kava je uobičajeno hotelski odvratna. Nakon doručka idemo do ulice Divan Yolu, gdje se nalaze turističke agencije i banke. Kako banke otvaraju u 09:00, višak vremena provodimo u šetnji do Beyazit Džamije i Grand Bazara. Trgovci na Grand Bazaru peru izloge, roba još nije izložena. Nakon Grand Bazara idemo naći neku banku kako bi promijenili nešto eura u lire. Novac nije moguće mijenjati u svim bankama a i tečaji im baš nisu naj-naj. Nakon mijenjanja novca idemo prema početku Divan Yolu, gdje nalazimo jednu turističku agenciju s oznakom "TCDD": to znači da prodaju karte za vlakove. Kupujemo karte za ovonoćni vlak za Denizli, blizu Pamukkale-a.

S kartama u džepu, idemo posjetiti Plavu Džamiju (nazvana je plavom prema boji mozaika koji ukrašava njenu unutrašnjost; službeno se zove Sultanahmet Džamija). Najljepša istanbulska džamija ima 6 minareta. Na ulazu u džamiju skidaju se cipele i zatim nose sa sobom u vrećici. Žene maramom prekrivaju kosu. Turistička sezona još nije počela i u džamiji nema puno ljudi. Unutar džamije 4 gigantska stupa ("slonove noge") nose kupolu. Prostor za molitvu je ogroman - džamija može primiti 4000 vjernika.

Nakon Plave Džamije vraćamo se u hotel, no putem slučajno nalijećemo na jednu malu džamiju, Kücük Aya Sofya. Razgledavamo i nju - ovdje nema žive duše, jedini smo posjetioci džamije. U jednoj maloj trgovini kupujemo kruh, sir i još ponešto, te se vraćamo u hotel. Kako se preko puta hotela nalazi škola, kroz prozor vidimo učenike kako igraju nogomet - s kravatama oko vrata! Naime, u Turskoj su školarci uniformirani - dečki nose sive hlače, bijelu košulju, kravatu i tamni sako.

Oko 11:00 klopamo u sobi, te s ruksacima na leđima odlazimo iz hotela. U Divan Yolu čekamo tramvaj koji nas vozi do stanice Eminönü. S jedne strane tramvajske stanice Eminönü nalazi se Yeni Džamija, a s druge strane je pristanište lokalnih brodova. Uvučeni morski zaljev (Golden Horn) ovdje odvaja dva europska dijela Istanbula. Do druge strane vodi most Galata, sav načičkan ribičima. Na donjoj etaži mosta nalaze se brojni turistički restorani i kafići. Hodamo preko mosta. Nebo je sivo, sunce se tek povremeno probija kroz oblake.

Na drugoj strani mosta nalazi se Karaköy, još jedno pristanište za lokalne brodove. Odavde brodovi voze do Haydarpaše (Haydarpaşa) na azijskoj strani Istanbula. Za brodove se kupuju žetoni kao i za tramvaj ili metro. Brod uskoro kreće. Uživamo u pogledu na palaču Topkapi (Topkapı) u Sultanahmetu. Nakon 15-ak minuta vožnje stižemo u Haydarpašu, gdje se nalazi željeznička stanica za odredišta u Aziji (za odredišta u Europi se polazi sa stanice Sirkeci blizu Eminönü-a). Kako naš vlak polazi u 17:35 a sada je tek malo iza podneva, nalazimo pretince za prtljagu (emanetci). Dok gledamo u pretince pokušavajući skužiti kako funkcioniraju, pojavljuje se neki uniformirani tip i pomaže nam u korištenju pretinaca. Bez ruksaka na leđima osjećamo se laki ko pera!

Odlazimo malo prošetati. Uskoro stižemo do stanice lokalnih autobusa Kadiköy. Ovdje se nalazi stotinjak nečega što liči na križance kombija i minibusa. Ovakva ćemo prijevozna sredstva sretati posvuda u Turskoj. Kako u daljini vidimo jedan Carrefour šoping centar odlučujemo prošetati do njega. Nakon 20-ak minuta ne baš ugodnog hodanja (gust je promet), stižemo u šoping centar kakvog se ne bi postidio nijedan europski grad. Probali smo döner kebap - komadići mesa, luka i salate omotani u tanko tijesto. Vrlo fino! Kupujemo klopu za vlak i vraćamo se na Kadiköy. Ulazimo u nekakav jednostavan "cafe-restoran" na samoj obali i naručujemo čaj. Čaj dolazi serviran u malim staklenim čašicama i vrlo je jeftin. Turci uglavnom piju čaj a ne kavu! Vraćamo se na željezničku stanicu.

Vadimo ruksake iz pretinca i odlazimo na peron. Gledamo kako šmrkovima peru kompoziciju vlaka! Nadali smo se da ćemo moći malo ranije ući u vagon, no naš vagon je jedini bio zaključan do pola sata prije polaska. Na peronu je prohladno i dobrano smo se smrznuli čekajući ulazak u vagon. Imamo odjeljak za dvije osobe u spavajućim kolima. Dva sjedala, preklapajući ležaji, ormarić, frižider sa sokovima i grickalicama, umivaonik - sve je tip-top. Uskoro je vlak počeo lagano klopotati - vozimo se kroz predgrađa Istanbula. Kako smo bili dosta umorni, čim je pao mrak oborio nas je san.