PUTOPIS
Turska
Vožnja vlakom prema DenizlijuVožnja vlakom prema DenizlijuVožnja vlakom prema DenizlijuVožnja vlakom prema DenizlijuVožnja vlakom prema DenizlijuHierapolisHierapolisPamukkale ("kula od pamuka")PamukkalePamukkalePamukkale - seloDenizliPamukkale iz vlaka

Pamukkale

Nakon buđenja gledam iz ležaja ravnicu kroz koju prolazimo. U noći smo prošli kroz brdoviti krajolik oko gradova Eskişehir, Kütahya i Ayfon. Tu i tamo prolazimo pored ponekog sela žalosna izgleda. Uskoro se s naše lijeve strane pojavljuje veliko jezero iz kojega bageri vade nešto što liči na sol. Uzalud smo se probudili rano jer u Denizli stižemo s puna dva sata kašnjenja, u 10:30. Na željezničkoj stanici ostavljamo ruksake na čuvanje starcu koji naplaćuje ulaz u WC (s iznimkom restorana i kafića, WC-i se u Turskoj uvijek nešto sitno plaćaju). Autobusna stanica bi se trebala nalaziti odmah s druge strane glavne ulice, no tu su veliki radovi u tijeku i široka je ulica potpuno razrovana. Prelazimo ulicu na jednom mjestu i, kako ne uspijevamo naći autobusnu stanicu, pitamo nekog tipa za "otogar". Tip ne zna ništa engleski ali nam daje znak rukom da ga slijedimo. Nakon parsto metara sižemo na autobusnu stanicu. Naše je odredište Pamukkale. Ulazimo u zgradu s 15-ak malih šaltera i bezbroj šarenih (i na žalost konfuznih) oznaka destinacija. Na jednom mi šalteru kažu da postoje samo tri dnevne linije za Pamukkale. Taj nam vozni red nimalo ne odgovara jer se želimo dosta rano vratiti u Denizli kako bi kasnije vlakom nastavili dalje (a vlak polazi u 15:30). Očajni, lunjamo bez cilja kolodvorom među brojnim mini-busevima (zapravo nekom vrstom velikih kombija, vjerojatno ruske proizvodnje). Pitam jednog policajca za Pamukkale a ovaj mi odgovara da mini-bus za Pamukkale ide svakih pola sata! Naime, na autobusnim stanicama u Turskoj, svaka kompanija ima svoj šalter i prodaju karte samo za svoje buseve. O svim ostalim linijama ne žele ništa reći, dapače bezgranično lažu kako bi putnika uvjerili da mora putovati upravo s njihovom kompanijom! Pored toga, na autobusnim stanicama djeluju "hvatači", osobe koje pokušavaju uhvatiti klijenta u hodu i odvuć ga na vlastiti šalter.

Tako smo ipak pronašli mini-bus koji ide za Pamukkale. Bus nije baš oličenje komfora, no od Pamukkale-a nas dijeli samo 15-ak km. Pri polasku sa stanice vozač busa vozi iznimno polako, gledajući bi li još koga pokupio prije izlaska s autobusne stanice. A pritom i liči na kroničnog pijanca u rijetkim trenucima trezvenosti. Prolazeći kroz Denizli nastavlja voziti polako i staje gdjegod mu neko mahne. A Pamukkale jest malo selo pored istoimene turističke atrakcije, jedne od najpoznatijih u Turskoj – bijelih vapnenačkih stijena s modrim jezercima i toplom geotermalnom vodom. Za 20-ak minuta stižemo u Pamukkale, no šofer nam maše da još ne silazimo. Vozimo se dalje uzbrdo po vijugavoj cesti, sve više se udaljavajući od Pamukkale-a. Iskrcava nas na jednom velikom praznom parkingu, usred ničega. Nalazimo se ispred Hierapolisa, nekakvih starih ruševina. Uskoro sam skužio u čemu je fora – vožnja do Pamukkale-a košta 1,5 liru a do Hierapolisa 2 lire, pa nas je šofer radije ovdje iskrcao, iako se sad nalazimo punih 4 km od naše destinacije (a selo Pamukkale je oko 500 m od nje). No dobro, plaćamo upad i krećemo odšetati tih 4 km. Nije ni Hierapolis nezanimljiv, no danas jednostavno nemamo vremena za sve.

Uskoro stižemo do naših stijena (Pamukkale) – iz smjera Hierapolisa dolazi se na. Ovdje ima dosta turista. Na same stijene se ne smije u cipelama pa se izuvamo i šećemo okolo. Nekad se moglo i kupati u jezercima, no kako se time ova prirodna ljepota nepovratno uništavala, sada se do jezerca više ni ne može. Dosta je oblačno – u trenucima kad se sunce probije među oblacima jezerca poprime prekrasnu modru boju. Bosi se spuštamo pješke po stazi što vodi niz stijenu do sela. Bez problema nalazimo trgić na kojemu je bus stao na putu do Hierapolisa. Uskoro se pojavljuje taksi koji nudi povesti nas do Denizlija. Taksi nam ne treba, no kako je taksista došao u Pamukkale pokupit neku (valjda svoju) ženu za Denizli, nudi nam povest nas do Denizlija za cijenu autobusne karte. E na to pristajemo! Vozimo se u udobnom taksiju do grada. Vraćamo se na željezničku stanicu i kupujemo karte za vlak za Selçuk. Imamo još dosta vremena, pa idemo u grad ručati. Nalazimo jedan restorančić, jednostavan ali čist, s nekoliko gotovih jela na grijanim limenim posudama u izlogu. Upiremo prstom u neka od njih. Klopa je dobra i jeftina. Ovo je lokanda, tip jednostavnog restorana u kojemu jedu domaći, i u takvim ćemo restoranima jesti kad god budemo mogli. Nakon jela slijedi obavezan čaj. Već se polako navikavamo na ispijanje čaja umjesto kave.

Malo šećemo gradom te se vraćamo na željezničku stanicu i uzimamo ruksake. Kako je ovo "dnevni" vlak, imamo sjedaća, ne odveć luksuzna mjesta, no za par sati do Selcuka bit će sasvim OK. Po izlasku vlaka iz Denizlija, na desnoj strani vidimo veliko bijelo brdo – Pamukkale. Razvedrilo se i dosta je toplo. Koja razlika prema Istanbulu! Vozimo se prvo kroz ravnicu a zatim se provlačimo među brdima. Nakon prelaska brda pred nama se prikazuje velika ravnica sa samo jednim malim brdom, povrh kojeg je tvrđava a oko kojega grad Selcuk. Željeznička stanica se nalazi skoro u centru Selcuka. Hodamo kroz restoranima načičkani centar, prelazimo (teškom mukom) široku aveniju i penjemo se na brdo, gdje se nalaze hoteli i pansioni. Hotel koji je na raznim mjestima na internetu bio jako hvaljen je nažalost pun. Lutajući okolo nalijećemo na neku babu u dimijama, koja ima pansion i, za divno čudo, priča i nešto engleskog. Baba nas moli da malo pričekamo i odlazi nekud. Uskoro stiže neki mlađi tip i pokazuje nam sobu na drugom katu. Soba je OK, s pogledom na nekoliko kilometara udaljeno more, iznad kojega sunce upravo zalazi. Uzimamo je. Tip nam kaže da možemo večerati kod njih (većina pansiona ovdje nudi i večeru). Nakon tuširanja pojavljujemo se na večeri, ali avaj, ima i drugih gostiju i sve što je bilo skuhano već je i pojedeno. Odlazimo prošetati do obližnje tvrđave Sv. John, te se zatim spuštamo u centar. Odabiremo jedan restoran i, unatoč tome što već postaje malo prohladno, večeramo na terasi. U jednoj trgovini kupujemo par piva te se, nakon male šetnje centrom, vraćamo u sobu.

Slijedeća stranica
Turska: Efes, Bodrum