PUTOPIS
Turska
Efes - bibliotekaEfes - bibliotekaEfesEfesEfesEfes - bibliotekaEfesEfesEfesSelcuk - tvrđavaSelcukSöke - autobusna stanicaSöke - autobusna stanicaJezero BafaEgejsko moreBodrumBodrum - marinaBodrum - marinaJedrenjaci u bodrumskoj luciJedrenjaci u bodrumskoj luciJedrenjaci u bodrumskoj luciBodrum - plaža u zaljevu KumbahçeBodrum - plaža u zaljevu KumbahçeBodrumBodrum - tvrđava Sv. Petra

Efes, Bodrum

Dobro smo se naspavali. Idemo na doručak preko puta ulice, tamo gdje smo jučer stigli prekasno na večeru. Danas smo pak prvi na doručku. Nalazimo se u maloj tipičnoj turskoj kući, drvene gradnje i s puno tepiha i sličnih "turskih" ukrasnih predmeta. Kao da smo se vremeplovom vratili stoljeće unazad. Tu je i baba od sinoć, očito zadužena za pripremu doručka. Malo nam je čudno kad nam na tanjuru stižu u šnite narezane banane, naranče i kiviji, narezane *skupa* s korom! Barem kava nije tipično turski loša, tražim još jednu šalicu.

Nakon doručka namjeravamo posjetiti Efes (Ephesus), najsačuvaniji rimski grad u ovom dijelu Mediterana. Kako moj LP vodič kaže da ovdje domaćini znaju besplatno prebaciti goste do Efesa, pitam babu jel bi nas odbacili do tamo. Baba odlazi po tipa koji nam je jučer izdao sobu, a ovaj pak zove brata. Uskoro se pojavljuje brat s autom i vozi nas tih nekoliko kilometara do ulaza u Efes. Kupujemo karte i ulazimo. Turista nigdje (zasad). Šećemo se pored velikog teatra i dolazimo do najljepšeg dijela Efesa, knjižnice. Ovdje susrećemo horde turista. Naime, postoje dva ulaza u Efes, gornji i donji. Donji je onaj na koji smo mi ušli a gornji je onaj gdje se iskrcavaju turistički autobusi da bi zatim dočekali turiste na donjem ulazu. Probijamo se kroz mnogobrojne Francuze i obilazimo ostatak Efesa. Pri povratku se penjemo do vrha teatra, odakle se pruža dobar pogled. Od Efesa idemo pješke za Selcuk. Uskom se cestom spuštamo do glavne ceste što povezuje Selcuk sa Pamucakom, mjestom na moru. Odavde je još 3 km do Selcuka, a hoda se po šetnici uz cestu, sve u hladu velikog drvoreda.

U Selcuku plaćamo smješaj i odlazimo na autobusnu stanicu. Za razliku od mnogih drugih turskih gradova, ova nije daleko od centra. Idemo za Bodrum. Kako direktna linija iz Selcuka za Bodrum kreće tek u 16 sati, morat ćemo minibusem prvo do Söke-a, grada na raskrižju većih prometnica u ovom kraju. Bar tako tvrdi moj nikad beskorisniji Lonely Planet vodič. Na autobusnoj stanici nas uvjeravaju da nema direktnih veza za Söke već da moramo prvo ići za Ortaklar. Ili pak preko Kusadasija (Kuşadası) na obali. Kako smo već naučili da nas na autobusnim stanicama lažu kolko god mogu, isprva im ne vjerujemo, no kad smo obišli sve šofere na stanici i uvjerili se da niko ne vozi direktno za Söke, odlučujemo ići za Ortaklar. Minibus je već bio krenuo sa stanice ali ništa zato, drugi su mu šoferi vikali i mahali i on je stao i ukrcao nas. Za pola sata stižemo u Ortaklar, mjesto kroz koje smo jučer prošli vlakom na putu iz Denizlija za Selcuk. Na autobusnoj stanici nas uvjeravaju da bus za Söke trebamo čekati na rasršću *pored* autobusne stanice. To nam je malo čudno, ali dobro, stojimo mi tako na cesti pored stanice i čekamo bus. Uskoro se pojavljuje minibus i za pola sata stižemo u Söke. Kako je Söke malo veći grad (oko 70.000 stanovnika), u busu sam malo propitkivao jednog tipa pored nas gdje moramo sići (bus bi svako malo stao da neko izađe).

Stižemo na poveliku autobusnu stanicu. Tip iz busa nas vodi do šaltera kompanije Pamukkale, koja vozi za Bodrum. Kako imamo još sat vremena do busa uzimamo si nešto za pojest. Tu i tamo nam dolijeću "hvatači", no uzalud, karte su nam već u džepu. Pravo nam je iznenađenje da su međugradski busevi u Turskoj (izuzev minibuseva) očito puno komforniji od sličnih buseva u Hrvatskoj. Sve jedan ljepši od drugoga – dođe čovjeku volja uć u bilo koji samo za gušt vožnje u takvom busu. Uskoro stiže i naš bus, ništa lošiji od konkurencije. Nakon polaska kondukter (ako ga se tako može zvati) dijeli osvježavajuće maramice te zatim posužuje kavu/čaj/sok/vodu i kolačić. Bus je besprijekorno čist. Čim pojedini putnik siđe na nekoj stanici, stiže kondukter s malom metlicom i čisti njegovo sjedalo. Kondukter je bolje opremljen od sobarica u hotelima! Usto vodi i popis svih putnika u busu, i kad se bus približava stanici na kojoj neko treba sići, kondukter dolazi podsjetiti putnika da je slijedeća stanica njegova! Vozimo se uz jezero Bafa, kroz grad Milas i zatim se spuštamo na obalu Egejskog mora. Krajolik je tipično mediteranski, brežuljkast i s borovim šumama. Prelazimo najuži dio Bodrumskog poluotoka i spuštamo se ka Bodrumu. Bodrum je pun bijelih kuća s ravnim krovovima, kakve najčešće nalazimo u susjednoj Grčkoj.

Probijamo se kroz prometnu gužvu i rano popodne stižemo na autobusnu stanicu. Prilično je toplo. Prema mom vodiču pokušavamo naći jedan hotel, no na navedenoj adresi ne nalazimo ništa. Sporedne su ulice u Bodrumu očajne, uske i bez pločnika, tako da stalno strahujemo da nas ne pokupi neko jureće vozilo. Pokušavamo naći smještaj u nekakvom obližnjem "pansionu", no sobe su tako očajne da odmah odustajemo. Malo kasnije nalazimo jedan pansion kojemu je glavna reklama na ulazu "topla voda 24 sata dnevno". Ideš! Soba je dobila (jedva) prolaznu ocjenu pa ju uzimamo. Pod tušem treba malo strpljenja jer u Turskoj topla voda ne dolazi baš odmah – prvo par minuta curi hladna, pa mlaka, pa tek onda stiže topla (za vruću ne znam, toliko strpljenja nisam imao).

Nakon tuširanja idemo do luke. Luka se nalazi u zaljevu Salamakis, kojega s istočne strane zatvara poluotok s tvrđavom Sv. Petra. Dio grada uz luku je lijepo uređen, uz cestu raste drvored palmi, iza kojih su brojni kafići i restorani. U luci su vezani prekrasni jedrenjaci, poneki i do 40 metara dužine (to je dužina jednog Jadrolinijinog katamarana, ili manjeg trajekta). Puše jak zapadnjak pa je, unatoč suncu i vedrom nebu, prohladno. Šećemo se spletom uličica ispod tvrđave, načičkanim kojekakvim trgovinama. Ima i dosta kafića, no cijene su prilično visoke.

Dolazimo do zaljeva Kumbahçe, s istočne strane tvrđave. Ovaj je zaljev jedna velika pješčana plaža. Neki kafići imaju stolove i vani na pijesku, pa tu nalazimo mjesto za popit čaj u zavjetrini, gledajući more i nekoliko jedrenjaka usidrenih pod tvrđavom. Nakon čaja odlazimo prošetati sve do istočnog kraja zaljeva. Dalje nismo mogli jer se tu gradi nekakvo pristanište. Vraćamo se u centar. Već se polako mrači pa tražimo neko mjesto za večerati. Nalazimo jednu lokandu, skoro neprimjetnu s ulice. Pun pogodak – hrana je odlična i jeftina (a jeftino nije sinonim za Bodrum!). Punih želudaca odlazimo na šetnju uz rivu, do velike i moderne marine na zapadnom kraju uvale Salamakis. Pri povratku nas na cesti hvata hvatač iz jednog očito luksuznog restorana. Prelazi cestu da bi nam dao posjetnicu restorana ispred kojega stoji i tabla "velvet parking". Kako nosim skipersku jaknu tip je očito mislio da smo neki jahtaši-lovatori iz marine. Sorry stari, mi ti jedemo u puno manje otmjenim mjestima! Kako nas je vjetar već temeljito ispuhao, uskoro se vraćamo u sobu.

Slijedeća stranica
Turska: Fethiye