Fethiye

Ujutro idemo do rive. Sjedamo u jedan kafić ("kafić" možda zvuči malo pretenciozno) i naručujemo dvije kave. Pokušavam konobaru objasniti da mi u šalicu sipa tek malo vode kako bi neskafe imao kakvu-takvu jačinu, i to činim tako da mu na turskom kažem «malo vode». Uskoro stiže konobar s dvije kave i – malom bocom vode. Malo me čudno gledao kad sam mu rekao da neću bocu vode... Uz kavu smo gricnuli i nekakva peciva što smo na putu do rive kupili u trgovini. Kako je par metara od kafića ured autobusne kompanije Pamukkale (one s kojom smo došli u Bodrum), dok Željka još pije kavu idem vidit kakve imaju veze s Fethiye. Zatim odlazimo na autobusnu stanicu. Pred stanicom nekakva parada s limenom glazbom. Provlačimo se kroz gužvu i raspitujemo na stanici. Ipak nam najviše odgovara kompanija Pamukkale. Vraćamo se u sobu i odmaramo na terasi pansiona do 11 sati, kada moramo napustiti sobu. S ruksacima na leđima odlazimo još se jednom prošetati rivom. Usput kupujemo karte za autobus. Danas puno manje puše. Nakon šetnje se vraćamo u lokandu u kojoj smo jučer večerali, na ručak. Zašto tražiti neko drugo mjesto ako se ovdje tako dobro jede?

Vraćamo se na autobusnu stanicu. Nalazimo i naš bus. Nažalost to nije lijepi veliki bus poput jučerašnjega, već mali minibus. Šofer i kondukter su impresivnih gabarita, prvi jedva stane za volan a drugi se jedva provlači među sjedalima. Nakon polaska kondukter kolonjskom vodom polijeva dlanove putnicima. To je valjda «ako ste na stanici bili na WC-u...». Zatim slijedi obavezna voda i čaj/kava. Nisam nigdje primjetio mrlje od kave po sjedalima, s obzirom na loše turske ceste nije mi jasno kako putnici ne isprolijevaju pola kave prije nego li uspiju popiti ostatak. Iz Bodruma idemo za Milas i zatim se penjemo uz brda (Turska je pretežno brdovita i planinska zemlja). Naš se bus jedva jedvice vuče uzbrdo. Na cesti svako malo nailazimo na kakav pretrpani super-spori kamion. Kako cesta ima samo jednu traku u svakom smjeru, svako malo kreće živo pretjecanje. U trenucima kad ne pretiče, šofer priča na mobitel. Prolazimo kroz mjesta Yatağan i Muğla. Nkon Mugle spuštamo se prema velikom zaljevu Gökova. Uskoro stajemo na benzinskoj stanici. Željku boli glava od vjetra prethodnih dana, pa ostaje u autobusu, dok ja izlazim protegnuti noge. Jedan tip s benzinske kreće prati autobus. Sad prvi puta primjećujem da su (međugradski) autobusi u Turskoj čisti ne samo iznutra već i izvana! Masa putnika stoji na stanici i pije čaj. Ne uspijevam skužiti otkuda im (tek ću pred polazak uvidjeti da jedan starac negdje odiza stanice donosi čaj putnicima). Vozimo se mi tako dalje kroz neugledna mjestašca, da bi u Göceku ponovo izbili na more. Na drugom kraju zaljeva nalazi se Fethiye.

Uskoro stižemo na autobusnu stanicu. Već je kasno popodne. Nakon 5 sati u minibusu leđa nas dobrano bole. Odsad se vozimo samo s velikim busevima... Obilazim sve šaltere da bi saznao ko sve vozi za Antalyu, kamo idemo sutra. Kartice s voznim redovima guram u džep i krećemo u grad. Kako mi nije baš jasno gdje bi trebali uhvatiti bus za centar, idemo tih 2 km do centra pješke. Odmah nakon centra je marina a iza nje se nalaze hoteli i privatni smještaj. Znam ime smještaja koji tražim. Nalazimo taj hotel. Pokazuju nam lijepu sobu s pogledom na more. Uzimamo ju. Malo kasnije sam skužio da ovo nije mjesto koje sam tražio, već ovaj hotel ima isto ime kao i privatni smještaj u koji sam smjerao. Nema veze, soba je stvarno OK (na kraju će se pokazati da je ovo najbolji smještaj koji ćemo imati na putu u Turskoj!). Tuširamo se, promatramo zalazak sunca s balkona te izlazimo na večeru. Željka je zadužena za klopu. Odabire neko mjesto koje isprva liči na lokandu, no pokazuje se da je to nekakav turist-restoran s očajnom klopom. Fuj!

Nakon večere pokušavamo naći kakvu slastičarnu da bar pojedemo koju baklavu. Slastičarne ni za lijek, no zato nalazimo malu ribarnicu okruženu ribljim restoranima, dupke punima, s dosta domaćih gostiju. Eh da smo bar ovdje naletili pola sata ranije! Malo kasnije uspijevamo naći slastičarnicu, pa guštamo kolače uz nezaobilazan čaj. Zatim se vrćamo prema rivi. Fethiye je, za razliku od većine drugih Turskih gradova, lijepo sređen, gotovo europski grad. Nema rupa na cestama ili neosvjetljenih ulica (a toga ima puno i u samom centru Istanbula). U jednoj trgovini kupujemo pivu i odlazimo sjest na klupu na rivi. Noć je pala no vani je ugodno. Oko nas mnoštvo plakata s famoznim Atatürkom (njega ćemo se po Turskoj još nagledati). Na rivi je vezano mnoštvo izletničkih brodova. Zadnju pivu nosimo sa sobom u hotel. Na TV-u nalazimo program koji stalno vrti tursku muziku. Slušamo muziku, pijemo pivu i uskoro spavamo...