Antalya

Nakon dobrog doručka odlazimo još malo prošetati gradom. Riva je danju još ljepša no sinoć. Uskoro se vraćamo se u hotel jer sobu moramo napustiti do 10 sati. Ispred hotela čekamo kombi (ova su vozila ipak manja i od minibuseva) za autobusnu stanicu. Prvoga koji staje pitamo je li ide za autobusnu stanicu i uskačemo unutra. Na autobusnoj nas dočekuju hvatači, no mi smo već odučili da za Antaliju idemo kompanijom Best Van Tours. Jučer sam po dolasku u Fethiye na svim šalterima pitao ne samo ko vozi za Antaliju već i da li se radi o busu ili minibusu. Minibusem nam se više ne vozi... Problem je sad u tome što više ne znam na kojem šalteru prodaju karte za Best Van Tours jer, iako imam njihovu posjetnicu, ni na jednom šalteru ne piše Best Van Tours. Tako opet moram od šaltera do šaltera... Na jednom me šalteru uvjeravaju da Best Van Tours vozi za Van (na istoku Turske) a ne za Antaliju. Da, vozi za Van, ali *preko* Antalije. Šjor moj dragi, već sam se ja jučer raspitao! Napokom nalazim pravi šalter i kupujem karte. Čekajući bus gledamo nekakve stare grobnice isklesane u stijeni iznad autobusne stanice.

Uskoro stiže naš bus. Po izlasku iz Fethiye pred nama se pružaju snijegom prekrivene planine. Između Fethiye i Antalije postoje dvije ceste, obalna i kontinentalna. Mi idemo kontinentalnom jer se obalnom putuje puno duže. Penjemo se u planine i prelazimo planinske prijevoje na više od 1000 m visine, da bi se potom vozili kroz planinske visoravni, svaka različita od prethodne. Već prilazeći Antaliji uviđamo da je to grad tek nešto manji od Zagreba. Prolazimo kroz kilometre predgrađa. S lijeve stane su brda a na njima silni neboderi. Stižemo na veliku autobusnu stanicu. Kondukter autobusa mi objašnjava da bus za grad kreće negdje između stanice autobusa i stanice minibuseva, iza autobusne zgrade. Prvo stajemo u autobusnoj stanici jer se hoću raspitati za autobusne veze za Göreme. Slijedi pola sata obilaženja 40-ak šaltera. Dobro su me izmaltretirali, ali bar znam da za Göreme voze (nažalost) samo noćni busevi.

S druge strane autobusne zgrade ne uspijevamo naći mjesto gdje staju lokalni autobusi. Pitamo neku curu kud treba ići, a ona nam maše rukama prema glavnoj cesti. Hm dobro, idemo probati. Na putu do ceste srećemo policajca pa pitamo i njega da budemo sigurni. E ovaj nam sad kaže da bus staje odmah pored autobusne zgrade, i da se radi o nekakvom plavom busu?! Ajmo sad rikverc... Nalazimo nekakav bus, *nije* plavi, ali šofer nam potvrđuje da bus stvarno ide za Kaleiçi (stari grad). Ulazimo u već prepuni bus. Slijedi 4 km vožnje do centra. Bili smo presretni kad smo napokon izašli iz prekrcanog i vrućeg busa.

Hodamo prema Kaleiciju. Bus je stao malo dalje od Kaleicija jer je centar grada sav raskopan. Po ulasku u Kaleici odmah se gubimo. Em što je i Kaleici raskopan, em što su cestice u njemu vijugave i slabo označene. Po preporukama s interneta tražimo jedan pansion.

Sasim slučajno nalijećemo na njega. Željka odabire nekakvu "tradicionalnu" tursku sobu – koju čine dva loša madraca na drvenom podu. U prvi mah djeluje zgodno, no samo u prvi mah. Iako ne baš jeftino, u pansionu nude pranje robe, pa dajem veš na pranje. Malo se odmaramo i izlazimo van.

Šećemo se Kaleicijem i dolazimo do stijena iznad mora, odakle je dobar pogled na malu lučicu. U blizini nalazimo nekakav restoran i tu večeramo (jest da je malo rano za večeru, ali gladni smo). Klopa baš i nije nešto, ja sam čak i dobio nekakvo polukrvavo meso... Navečer u šetnji gradom nalazimo jednu ulicu južno od centra sa mnoštvom kafića. A *kakvih samo* kafića – jedan bolje uređen od drugoga, još k tome svaki u različitom stilu! Kakav Zagreb, kakav Hvar, top kafići su ovdje! Nama se baš ne sjedi po kafićima pa šećemo do jednog velikog parka na stijenama iznad mora, odmah do Kaleicija. Park je noću osvjetljen. Sjedimo malo na zidiću ponad stijena i gledamo more. Kako je malo zahladilo vraćamo se u pansion i u foteljama u zajedničkim prostorijama ispijamo pivu.