PUTOPIS
Turska
AntalijaAntalijaAntalijaAntalijaAntalija - restoran iznad moraAntalija - velika šljunčana plaža

Antalya

Koja noć: nekakvi idioti su se vratili u pansion u sitnim satima i stvarali halabuku. Te smo ujutro nakon doručka još malo odspavali. Uskoro pakiram opranu robu. Ruksake ostavljamo na recepciji. Kako nam bus kreće tek navečer, pričuvat će nam ruksake preko dana. Moramo promijeniti nešto eura pa nalazimo jednu mjenjačnicu. Tečaj je OK ali svejedno pitam da li ću dobiti onoliko koliko piše na tabli. Nakon potvrdnog odgovora pitam da li to znači da nema provizije, na što zaposlenik upire prstom u mikro-sitan tekst na dnu table na kojoj piše "commission 6%". A ne, stari moj, ništa od posla! Kako sam povukao novčanicu s pulta, tako je tip dodao "OK, no commission!". U Turskoj sam uvijek spreman na cijenkanje, no da se može cijenkati i s provizijom mjenjačnice, to mi nije bilo palo na pamet. Kako je originalni tečaj stvarno dobar, umjesto predviđenih 50 mijenjam 100 eura. Za dva dana je praznik pa je grad okićen bezbrojnim turskim zastavicama. Toplo je, a i vjetar se primirio.

Idemo pješke prema zapadnom dijelu grada. Obalu ovdje čine visoke i strme stijene, pa joj se i ne možemo približiti. Nakon 15-ak minuta hoda zgrade između ulice i mora posustaju i počinje područje zelenila i parkova, sa restoranima i kafićima ponad mora. Kako su ovdje restorani jedan ljepši od drugoga, olučujemo se za rani ručak u jednom od njih. Cijene su "europske" ali su ambijent i pogled na more nenadmašni.

Nakon ručka hodamo dalje i uskoro dolazimo do kraja područja stijena, gdje počinje velika šljunčana plaža. Do plaže je pregršt turističkih sadržaja: trgovina, kafića, restorana i još koječega, a iza svega toga niz nebodera i hotela. Neki se već kupaju u moru. Nakon šetnje po plaži i odmora u jednom od kafića, vraćamo se u centar. Nedaleko od plaže je posljednja stanica tramvaja. Kako smo ovdje nekih 10 km od centra, a k tome je i dosta vruće, natrag zasigurno ne idemo pješke. Tramvaj čekamo dosta dugo. Vraćamo se u pansion. Kako je Željki dosta loše (ima temperaturu i još koješta), a zbog radova u gradu ni ne znamo gdje se hvata bus za autobusni kolodvor, tražimo da nam pozovu taksi. Obično ne koristimo taksije, no ovaj ćemo puta napraviti iznimku. Taksi uskoro stiže. Na putu do kolodvora vozi manijakalno, turira auto na visoke okretaje, ljepi se drugima za branik, naglo se prestrojava... Željka kaže da je to njoj baš dobra vožnja?! Vožnja nas nije skupo koštala. Večeras putujemo u Kapadokyu, regiju u centru Turske. Odlučili smo se za autobusnu kompaniju Metro, jednu od većih u Turskoj. Neke kompanije imaju običaj prodati kartu za Göreme, a turistu ostaviti u obližnjem Nevşehir-u. Bus tamo dolazi prije zore, pa nek se turista snalazi... Imamo još više od dva sata do polaska u 20:30. Na kolodvoru postoji internet kafe, pa idemo vidjet gdje bi se u Göreme-u mogao nać smještaj.

U autobusu je klimatizacija malo preagresivna. Unatoč tome što smo pogasili našu ventilaciju, i ova iza nas puše dosta jako. Danas sam i ja počeo osjećati malaksalost i temperaturu. Sad smo dva bolesnika što lutaju Turskom. Gledamo film i grickamo pistakije. Ovi iz Antepa (grad na jugu Turske) su navodno najbolji, no tvrdi su ko vrag i svakog drugog ne uspijevamo otvoriti. Vozimo se obalnom cestom do Side-a i zatim krećemo u brda. Zaustavlja nas turska žandarmerija. Jedan žandar ulazi, uzima osobne svim putnicima (nama putovnice) i izlazi. Nakon 15-ak minuta vraćaju nam dokumente te nastavljamo put.

Negdje iza Konye stajemo na velikoj benzinskoj stanici. Usred modernog i velikog self-service restorana sjedi jedna baba na nekakvim tepisima i mijesi tijesto. Kad se pojavi kupac, tanko tijesto baca na nekakav starinski metalni grijač, uskoro skida s grijača, puni komadićima mesa, zarola i – jelo je gotovo. Da sam znao kako naručiti to što sprema, bio bi probao. Ovako pak ispijam čaj dok ne začujem na razlasu poziv za putnike za naš autobus. Željka dremucka na sjedalu (divna je stvar u turskim busevima što je razmak među sjedalima toliki da nema šanse koljenom taknuti sjedalo ispred!). Vozimo se dalje vrlo lošom cestom prema Aksarayu. Izgleda da sam jedini putnik koji ne spava u busu...

Slijedeća stranica
Turska: Göreme