|
Turska
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||
KayseriUjutro iznenađenje – nema vode! Snalazimo se s vodom iz boce i idemo na doručak. Recepcionera nema pa si sami pravimo kavu (nema dobre kave u Turskoj dok si ju čovjek sam ne napravi!). Uskoro stiže recepcioner s kruhom i sprema nam doručak. Usput saznajemo da je 10 godina živio u Japanu, a kad se iz Japana vratio sa ženom Japanki se nije dopala Turska pa ga je ostavila i vratila se u Japan. Zato sad naš recepcioner dobro priča japanski... Nakon doručka pakiramo ruksake i idemo do autobusne stanice. Kupujemo karte za Kayseri, najveći grad u ovom dijelu Turske. Imamo još sat i po do polaska pa odlazimo na čaj. Sjedamo unutra jer je vani oblačno i prohladno. Vremenska prognoza nije obećavajuća. Kroz prozor gledamo paradu djece s turskim zastavama. Danas je praznik "Dan nezavisnosti i dječji dan". Po povratku na stanicu zatičemo nekakvog političara dok drži prikladni govor okupljenim ljudima. Zauzeli su cijelu malu autobusnu stanicu pa pitamo u agenciji gdje će bus uopće stati. "Nema problema – samo vi tu čekajte ispred agencije, mi ćemo vam reći." I tako je bilo. Ukrcali smo se na bus kompanije Nevsehir, jedini "običan" i neugledan bus na cijelom našem putovanju kroz Tursku. Za sat i po stižemo na veliku autobusnu stanicu u Kayseriju. Pomoću mog već više puta "proslavljenog" LP vodiča pokušavamo stići do željezničkog kolodvora (na mapi to djeluje vrlo jednostavno). Zaustavljamo dva dečka i pitamo ih za smjer. Naravno da smo bili krivo krenuli... Kako oni idu u istom smjeru daju nam znak da ih slijedimo. Da nismo u Turskoj teško da bi se ikada odlučili slijediti ovakva dva ružna lika (jednome žuti zubi odaju da još nije otkrio četkicu za zube), no dečki stvarno pokušavaju pomoći (i komunicirati s nama, no uzalud jer ništa osim Turskoga ne znaju). Na šalteru željezničke stanice tražim karte za Erzurum, grad na istoku Turske. Kako više nemam lira pitam gdje mogu promijeniti eure. Mjenjačnice na kolodvoru nema a banke zbog praznika ne rade (a *sve* ostalo radi najnormalnije, unatoč prazniku; autobusi i vlakovi voze kao radnim danom). Iako se teško sporazumijevam sa službenicom na šalteru, žena je superljubazna. Nakon konzultacije s kolegom odlučuje mi razmijeniti 100 €, i to po najboljem tečaju po kojem sam igdje mijenjao eure u Turskoj! Cijeli postupak izdavanja karata trajao je 20-ak minuta; iza mene se stvorio red u kojem su se neke cure, kosa prekrivenih šarenim maramama, neprekidno smijuljile. Valjda su zbijale kakve šale na moj račun, ko će li ga znati... Tužna je vijest da na kolodvoru nema emaneta, pa ćemo, kako vlak polazi tek navečer, morati sa sobom vući ruksake po gradu. Prvo planiramo ručati. Nalazimo jedan restoran pun lokalaca i tu klopamo. Vani se spustio pljusak pa se ne žurimo. Ispred restorana su čak 4 frizeraja ("kuaför") - Turska je prepuna frizeraja (muških) i svi su puni. Turci jako drže do sređene frizure, prava je rijetkost vidjeti da nekome kosa "krivo strši". Naravno da i na svakoj željezničkoj stanici postoji jedan frizer. Kad je kiša malo posustala krenuli smo u obilazak grada. S druge strane glavne ceste stoji masivna utvrda u kojoj se nalazi bazar. Iza utvrde počinje splet ulica s puno modernih trgovina. Kako je kiša opet pojačala, sklonili smo se u jednu slastičarnu na čaj i kolače. Zadnji veliki pljusak nas je uhvatio kod glavne džamije. Sklonili smo se pred ulaz džamije, no primjetio nas je jedan mladi prodavač tepiha s obližnjeg bazara, dotrčao do nas i počeo nas maltretirati uobičajenim prodavačkim forama. Bilo je potrebno malo grubosti da ga se otjera... Umorni od hodanja, nalazimo jedan "kafić" na katu iznad glavne ulice, gdje prodaju pića i nekakve kolačiće, te tu odmaramo promatrajući neprekidnu prometnu gužvu na obližnjem kružnom toku. Zatim odlazimo prema kolodvoru i po putu kupujemo klopu za vlak. Vlak stiže u sumrak. Ukrcavamo se u spavaća kola. Nakon polaska Željka se izvalila na krevet a ja sam otišao do vagon-restorana nešto pojesti. Od konobara sam bezuspješno pokušavao saznati da li je u cijenu glavnog jela uračunat i prilog. Konobar me ništa nije kužio pa je u pomoć pozvao momka koji je sjedio malo dalje i ispijao pivu. Momak je student u Erzurumu, engleski slabo razumije a govori još lošije. Konobar nije donio baš ono što sam tražio, no uzeo sam to svejedno. Nakon napornog dana (pogotovo tegljenja ruksaka) brzo smo zaspali.
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||
***
Ovaj je putopis autorsko djelo. Sva su prava pridržana, kopiranje i reproduciranje bilo koje vrste je zabranjeno. ***
Copyright © 2004-2025 Aventin |